Međutim, tijekom XVII. stoljeća raznim administrativnim mjerama njihova se autonomna prava sve više sužavaju. Za vrijeme rata 1683.-1699. godine graničari se nastanjuju na otomanska područja, kao što je to bilo u Lici i Krbavi.69
Slabljenjem Otomanskog Carstva Vlasi počinju gubiti svoj privilegirani položaj. Tako nastaje potpuni poremećaj u vrijednosnom sustavu. Na mjesto vojnika, koji je do onda imao prvo mjesto u socijalnim i ekonomskim strukturama dolaze kiel at or i , tj. karavanlije i trgovci. Urbanizacija carstva potiče naseljavanje u gradovima i samim time razvija se trgovina. Glavni nositelji trgovačke djelatnosti bili su Vlasi. Oni se bave ne samo kopnenom nego i prekomorskom trgovinom s Italijom i Venecijom, a od druge polovice XVIII. stoljeća i s Levantom.70
Zapravo XVIII. stoljeće za Vlahe predstavlja zlatno doba trgovine. Naime, Karlovačkim mirom (1699.) i Beogradskim mirom (1739.) trgovačka je djelatnost dobila na zamahu. Ipak, nametanje novih pristojbi utvrđenih od Mlečana na uvoz iz Otomanskog Carstva uzrokovalo je propast mnogih trgovačkih obitelji u Moskopolju (alb. Voskopoji), Ohridu i drugim gradovima.71 Posljedica toga bilo je napuštanje pomorske trgovine preko Drača i trasiranje novog puta prema Beogradu, Mađarskoj, Austriji i Njemačkoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Rusiji i drugamo. Time počinje i razdoblje velike emigracije Vlaha.
Dva su osnovna razloga tog velikog emigracionog pokreta Vlaha. S jedne strane ratovi, a s druge strane početak ubrzanog razvoja kapitalizma u Austro-Ugarskoj.72 Tada krajem XIX. stoljeća “pax ottomanica”, koju Osmanlije nastoje uspostaviti nakon propasti svih kršćanskih državica na Balkanu, a koja je podrazumijevala funkcioniranje jake razvijene regionalne trgovine u koju su bili uključeni ne samo Vlasi, nego i drugi balkanski narodi (Albanci, Grci i Slaveni), suočava s ogorčenom konkurencijom između vlaških i austrijskih trgovaca i obrtnika, uključujući i Srbe. To je dovelo do toga da su trgovci s područja Osmanskog Carstva, ako su se htjeli baviti svojom djelatnošću, morali primiti habsburško državljanstvo. I tako se pravoslavni Vlasi, koji su se pravno izjednačili s pravoslavnim trgovcima toga Carstva, ubrzano denacionaliziraju, konkretno nastaje srbizacija, iako je taj proces započeo još od 1850. godine pa nadalje.73 U tom procesu u mnogome je učinkovito djelovala pravoslavna crkva, polazeći od shvaćanja da je pravoslavlje osnovni politički i državni temelj svakog njezina vjernika. To shvaćanje svojstveno je svim pravoslavnim crkvama na Balkanu. Ipak, pri tom nije uspjela promijeniti njihov mentalitet.
Vlasi se u dijaspori aktivno uključuju u sve vidove života sredine u kojoj žive. Oni postaju nositelji ekonomskog uspona, financijskoga kapitala, mecene na kulturnoprosvjetnom području, znanstvenici i kulturni djelatnici, političari i diplomati, nositelji visokih crkvenih dužnosti, teološko-filozofski mislioci, a u balkanskim državama nositelji su građanstva.74 To je osobito karakteritično za Srbiju, gdje je literarno stvaralaštvo puno sarkazma, ironije i humora, bilo plod vlaškoga čovjeka. Dovoljno je spomenuti Jovana Steriju Popovića i Branislava Nušića. Iako su postali paradigma balkanskih naroda, ipak je, očuvanje vlaškog etničkog identiteta u dijaspori, ne samo na Balkanu, nego diljem Europe, usprkos njihova umijeća i sposobnosti za mimikriju, bilo, takoreći, nemoguće.75
No, unatoč tome, vlaški se jezik, osobito ondje gdje su postojale veće zajednice, održao. Poznato je da su oni bilingvalni, odnosno poligloti. Naime, osim vlaškog jezika kojim su komunicirali unutar obitelji ili međusobno, govorili su i jezik sredine u kojoj su živjeli. Budući da se u trgovačkim odnosima na Balkanskom poluotoku koristio grčki, koji je (zajedno s turskim u zemljama pod otomanskom vlašću) bio trgovački jezik, vlaški trgovci koji su govorili grčki i turski često se javljaju kao Grci, a samo ime otkriva da su bili Vlasi.76
O jeziku srednjovjekovnih Vlaha ima malo podataka. Četiri su glavna dijalekta: arumunjski, istro-rumunjski, megleno-rumunjski i dako-rumunjski. Sve četiri jezične grupe pod snažnim su utjecajem jezika naroda s kojima žive.
S lingvističkog stajališta arumunjski je samosvojan i dijeli se u dvije grupe: sjevernu grupu čine dijalekti koji se govore na područjima Gopeşa i Mulovişta, a južnu grupu čine oni koji se govore u Epiru, Tesaliji, sjevernoj Grčkoj i kod Olimpa. Osobitosti arumunjskoga pokazuju da se on još zarana udaljio od dako-rumunjskog. To jasno pokazuje da se arumunjski još od početka razvijao kao zaseban dijalekt i u drugom pravcu od dako-rumunjskog.77
Dio Vlaha govorio je jednim likom rumunjskoga, koji je preživio u istro-rumunjskom78 i u krčko-rumunjskom, odnosno veljotskom, koji se prestao govoriti u XIX. stoljeću.79 Karakteristika tog idioma jest rotacizam. Tragove jezika Vlaha nalazimo u hrvatkom stočarskom i ruralnom leksiku (antrèšelj, žinžire “desni” i sl.) u toponimiji (Cincar u Bosni, Vrhure na Krku) i u prezimenima (Dančuo, Dančulović, Gavela, Kekez, Kožul, Mamula, Šerbula, Šugar, Žužul i sl.).
Megleno-rumunjska grupa odijelila se kasnije od arumunjskog i prije Prvog svjetskog rata taj se dijalekt govorio na području Meglena, odnosno na području oko Vardara. On je tip arumunjskoga dijalekta, koji je pretrpio snažan utjecaj bugarskog jezika, i to dijalekta koji se govori na području Rodopa.80
Dako-rumunjska grupa, koja je također zasebna, sastoji se od dijalekata koji se govore u Rumunjskoj, Ukrajini, Poljskoj, Moravskoj, Mađarskoj, Srbiji i Bugarskoj. I ta grupa sastoji se od niza dijalekata koji se u tekstovima pojavljuju još od XVI. stoljeća.81
Duh dijaspore u Europi i balkanski nacionalizmi nisu ostali bez odjeka ni utjecaja na rađanje i razvitak nacionalne svijesti raseljenog vlaškog etničkog elementa.82 Taj se duh nacionalne svijesti Vlaha može povezati s uporabom materinskog jezika u liturgiji, što je potvrđeno u cijeloj Europi još od X V. stoljeća. S druge strane, visoka intelektualna i kulturna razina Nove Akademije u Moskopolju (alb. Voskopoja) koja je osnovana 1744. godine,83 iako indirektno, pridonio je promoviranju nacionalne svijesti među Arumunjima, odnosno Vlasima. Među mnogim poznatim intelektualcima važno mjesto zauzima Teodor Anastas Kavalioti i mnogi drugi koji su bili pod snažnim utjecajem škole Transilvanije, koja je na sjeveru bila žarište rumunjskog nacionalizma. Utjecaj te škole odražava se, s jedne strane, u tendenciji latiniziranja i dakoromaniziranja lingvističkih djela, ne upuštajući se u dijalektološke rasprave, a, s druge strane, radi se na pitanju etnogeneze Arumunja, odnosno Vlaha. Tako zapravo počinje “romanizacija” Vlaha raspršenih po Europi. primjerice u Austriji i Mađarskoj.84 Na razvitak nacionalne svijesti utjecao je, među, ostalim, i nacionalni pokret u Makedoniji i ostalim dijelovima Otomanskog Carstva, koje je bilo u raspadanju, kao i uvođenje materinskog jezika u liturgiju i u škole. Duša toga pokreta bio je Apostol Mărgarita (1832.-1903.).85
Carskim iradeom iz 1888. godine Vlasi dobivaju pravo osnivati nacionalne crkve. Patrijarhat je, ne birajući sredstva, proganjao vlaške popove, zatvarajući ih u manastirima, izopčavajući ih, zabranjujući im da služe liturgiju na vlaškom jeziku, kojega da je Bog prokleo.86
Turska je 22. svibnja 1905. priznala vlašku odnosno arumunjsku nacionalnost.87 Time su Vlasi izjednačeni s ostalim nacionalnostima Carstva. To je izazvalo niz negativnih reakcija u susjednim državama i u Grčkoj. Patrijarhat je bio svjestan da se gubitkom Vlaha gubi solidna osnova grčkih pretenzija na Makedoniju. On se na početku ograničava više na formalne proteste, a kasnije, u suglasju s vladom u Ateni, organizira teror nad njima.88 Grčko protivljenje nacionalnoj svijesti Vlaha pokazalo se u vrijeme balkanskih ratova i Bukureštanskog mira 1913. godine.89 Komadanje Makedonije između Srbije, Bugarske i Grčke, dovelo je i do razbijanja etničkog korpusa Vlaha, što je zapravo značilo definitivno uništenje vlaškog naroda. Suočeni s činjenicom da je autonomija Makedonije neostvariva i da bi spasili ono što je moguće spasiti, Vlasi Pinda i područja između Gramosa i Bitola udružuju se radi ujedinjenja s budućom državom Albanijom u obliku autonomne provincije. Međutim, i ta je namjera bila neostvariva. Naime, Vlasi Pinda, nakon što im je grčka vlada obećala garancije za očuvanje njihova individualiteta, pripojili su se grčkoj državi.
Bukureštanskim mirom položaj Vlaha nije se poboljšao. Naime, već 1918. godine država SHS u Makedoniji zabranjuje nastavu u školama na materinskom jeziku. Između dvaju svjetskih ratova u Bugarskoj su bile samo dvije osnovne škole na vlaškom jeziku i jedna srednja, a u Albaniji je bilo dvadeset osnovnih škola i dva liceja na vlaškom jeziku. Ali i one su bile kratkoga vijeka. U Grčkoj su crkve i škole opstale sve do 1945. godine, ali s velikim poteškoćama. Naime, grčki Vlasi bili su kolonizirani u južnim predjelima Dobrudže. A u Srbiji, bez ikakvih skrupula, one su bile stavljene pod vlast Srba.90
Nakon društveno-političkih promjena na Balkanu krajem XX. stoljeća položaj Vlaha nije se u biti promijenio. Naime, organizirane su kulturne udruge Vlaha, izuzev u Makedoniji, gdje su oni u preambuli Ustava Republike Makedonije priznati kao “dio vlaškog naroda”, a 8. ožujka 2004. na II. općinskom sudu u Skopju registrirano je i Vlaško naučno društvo ”Konstantin Belemače”.91
Međutim, u znanstvenim krugovima u svijetu svakim danom sve više i više raste zanimanje za Vlahe i njihovu kulturu i jezik. Organiziraju se međunarodni znanstveni skupovi, izdaju se gramatike vlaškog jezika i druga znanstvena djela vlaških zanstvenika, a i stranih.92 No, na kraju se postavlja osnovno pitanje: je li moguće napisati povijest Vlaha, od-nosno Arumuna, naroda bez određenog državno-političkog teritorija i neovisnog duhovno-crkvenog autoriteta? To nije samo retoričko pitanje. Takvo pitanje postav-ljaju i sami vlaški intelektualci i znanstvenici.93
Naime, pritom se mora uzeti u obzir nekoliko činjenica, od kojih su najznačajnije demografija, geografska rasprostranjenost, gospodarska djelatnost te razni oblici emigracije i imigracije, da bi se utvrdilo obilježje vlaškog etniciteta. Povijest Vlaha moguće je pisati jedino ako se prihvati amalgativna interakcija, jer “njihova prošlost pripada povijesti Bizanta, zatim Otomanskog Carstva i napokon svakoj od nasljednica balkanskih država, ne isključujući pri tome prirodne sukobe, jer su se u svako doba nacionalne manjine suprotstavljale većinskom stanovništvu zemlje, gdje ipak žive zajedno dok progresivna akulturacija ne izgladi i ne sravni razlike koje će nestati u opštem interesu” 94
Upravo zbog toga, problem se vlaškog identiteta sada ne postavlja sa stajališta njiove etnije, nego sa stajališta kulturne manjine. Oni su sada albanski, bugarski, grčki, srpski, hrvatski i dr. građani koji govore jezik zemlje u kojoj žive. I, iako su uključei u društveno-političke i kulturno-ekonomske tokove, ipak se njihova “forma menis” , tj. njihov mentalitet, po kojem se izdvajaju u jednu zasebnu etničku grupu, nije izmijenio. Unatoč svim mogućim sredstvima koja su rabljena da bi se integrirali u društva u kojima žive, što je i učinjeno s velikim uspjehom, i bez obzira na određee uspjehe pravoslavnih crkvi i islamizacije u njihovoj denacionalizaciji u određeim sredinama u kojima žive, oni su i nadalje u svojoj svijesti, pa i u svojim reakcijaa na određene pojave, ostali ono što jesu. Naime, može se reći da su ih pravoslavlje i razni drugi vjerski sustavi crkveno-institucionalno i duhovno-politički denacionaizirali, ali njihove legende, mitove, priče, običaje, anegdote, uzrečice i dalje odražavaju njihov samosvojni individualitet i specifični mentalitet.
-------------------------------
1 WEIGAND, Gustav, Die Aromunen. Ethnographisch-philologisch – historische Untersuchungen über das Volk der sogenanten Makedo-Romanen oder Zinzaren. Erster Band. Leipzig, 1895.: I.; ARVINTE, Vasile, Le roumain. Geschichte der Reflexion über die romanischen Sprachen – Histoire de la réflexion sur les langues romanes. Désignations des langues de la Romania du Sud-Est – Bezeichnungen für die Sprachen der Südostromania, u: Romanische Sprachgeschichte – Histoire linguistique de la Romania. Ein internationales Handbuch zur Geschichte der romanischen Sprachen – Manuel international d’histoire linguistique de la Romania. Herausgegeben von /Edité par Gerhard Ernst, Martin – Dietrich Glessgen, Christian Schmidt, Wolfgang Schweickard, 1. Teilband/ Tome 1. Walter de Gruyter, Berlin, New York, 2003., 156., 159. (Dalje: RSG, I/2003.)
2 ARVINTE, Vasile, RSG, I/2003., 160. Postoji mišljenje da bi to ime došlo od imena mjesta Farsale, gdje je Pompej doživio poraz, i gdje je bilo Vlaha. Ta je konstatacija ipak nevjerojatna. Nema dvojbe da to ime dolazi od imena lokaliteta Frashër (Fraš’r) u Albaniji. (v. WINNIFRITH, T. J., Scattered Eagles. Balkan Fragments. “Duckworth”, London, 1995., 30.; ARVINTE, Vasil, RSG, I/2003., 160.)
3 POUQUEVILLE, F. C. H. L., Voyage de la Gréce. Vol. 2, Paris, 1826., 333. – 397.
4 LEAKE, William M., Travels in northern Greece I., London, 1835., 274. – 311.
5 WACE, A. J. B., M. A. and THOMPSON, M. S., M. A., The Nomads of the Balkans. An Account of Life and Customs among the Vlachs of Northern Pindus, London: Methuen & CO LTD – New York: Biblo & Tanen,1972. (reprint).; WINNIFRITH, T. J., The Vlachs. The History of a Balkan People “Duckworth”, London, 1987
6 Antonio Baldacci drži da je naziv Kucovlasi (Cuzzovlahi) nastao još u vrijeme osmanskih osvajanja.Naime, nazivajući ih kucovlasima ili “Mali Vlasi”, Turci su htjeli praviti razliku između njih i “VelikihVlaha”, odnosno Rumunije u pravom smislu riječi. (BALDACCI, Antonio, Studi speciali Albanesi. Vol. I.Serie storico-politica. Anonima Romana Editoriale. Roma, 1932., 36., bilj. 3.).
7 WEIGAND, Gustav, Die Aromunen. Ethnographisch-philologisch-historische Untersuchungen über das Volk de rsogenanten Makedo – Romanewn oder Zinzaren. Zweiter Band. Leipzig, 1894., 346.
8 Pleme Boja postoji i na Kosovu, konkretno u okolini Kline. Iako se oni deklariraju kao Albanci, nekidrže da su to islamizirani Crnogorci od plemena Bojovića.
9 WEIGAND, G., op. cit., 1895., 273. – 277. Neki od Arumuna smatraju da su Sarakačani (Karakačani)stočari nomadi koji govore grčki i žive u Tesaliji i Makedoniji, a zbog odjeće, koja je slična onoj kojunose Fărşiroţi, smatraju se da su arumunskoga podrijetla. Međutim, G. Weigand, na osnovi načinaživota i izgleda lica, zaključuje da bi oni bili pravi Grci. Istina i oni, kao i Arumuni, imaju Tselingas(Čelinika). Uostalom oni ne sklapaju brakove s Arumunima. Dapače oni su u neprijateljskim odnosimas Arumunima, osobito s Albancima, za razliku od Arumuna koji su u vrlo dobrim odnosima s Albancima. (WEIGAND, G., op. cit., 1895., 277.)
10 POUQUEVILLE, F. C. H. L., u: STAHL, Paul Henri, Ethnologie de l’Europe du Sud-est. Une anthologie.Paris, 1974., 54.
11 PEYFUSS, M. D., Die aromunische Frage. Ihre Entwicklung von Ursprung bis zum Frieden von Bukarest (1913)und die Haltung Österreich – Ungarns. Böhlau Wien – Köln - Graz, 1974., 12., bilj. 12.
12 VALENTINI, Giuseppe, “Elemento Vlach nella zona scutarina nel sec. XV.” , u: Südosteuropa unter Halbmond. Untersuchungen über Geschichte und Kultur der südosteuropäischen Völker während der Türkenzeit. Beiträge zur Kenntnis Südosteuropas und des nahen Orients begründet von Rudolf Trofenik.XVI. Band. München, 1975., 269.–274.
13 Idem, 1975., 270.
14 Prema G. Weigandu na području Lapsišta, južno od Kastorije u Makedoniji, žive Pomaci, koji su,iako su prihvatili islam, zadržali svoj materinjski grčki jezik. Njih nazivaju podrugljivim imenom Valachadhes, odnosno Valachades, što nema nikakve veze sa imenom Walachi, odnosno Vlasi. Zapravo, tajpodrugljiv naziv nose stoga što, osim pozdravnog izraza na turskom jeziku Ewalach, “zbogom”, drugeturske riječi i ne znaju. Istina postoje i vlaški Pomaci, ali samo u naselju Nănte na području Vlahomeglena, sjeveroistočno od Vodena. (WEIGAND, G., op. cit. 1895., 128.; Idem, Ethnographie von MakedonienGeschichtlich – nationaler, sprachlich- statistischer Teil. Leipzig, 1924. (reprint: Sofia, 1981.), 85.)
15 WEIGAND, G., op. cit., 1895. pag. 273.; KOVAČEC, August, Istroromâna, u: Tratat de dialectologieromânescă, Craiova, 1984., 553.
16 POPOVIĆ, D. J., O Cincarima. Prilozi pitanja postanka našeg građanskog društva. Drugo izdanje. Beograd,1937.
17 NOVAKOVIĆ, Stojan, Selo, Beograd ,1965., 33. On Crnogunjce poistovjećuje sa Sarakačanima, što nijeispravno.
18 Naziv “Karakačani” odnosi se na crnu vlašku ovcu ili karakačanku (“stari soj”). Radi se, naime, o CrnimVlasima ili Karavlasima koji su to ime dobili od okolnih Makedonaca, jer su iz staroga kraja, odnosno izjužne Albanije, došli s rasnim, odnosno crnim ovcama, koje su se prilagodile klimi ovih krajeva. (TRIFUNOVSKI, Jovan F., Današnji vlaški katun u Makedoniji, u: Simpozijum o srednjovjekovnom katunuodržan 24. i 25. novembra 1961. godine. Naučno društvo Bosne i Hercegovine. Posebna izdanja, knj. II.Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, knj. I., Sarajevo, 1963., 183.). Karakačane, odnosno Sarakačane, G. Weigand drži Grcima (v. WEIGAND, G., op. cit., 1895., 277.). Međutim, Noel Malcolm smatra da je naziv Karakaçan turska riječ znači “crni odstupnik”. Oni, istina, odavno govore grčki, ali još uvijek predstavljaju tajnu. (MALCOLM, N., Bosnia. A Short History. London, 1994., 77., bilj. 29.; Idem, Povijest Bosne. Kratki pregled. Erasmus – Svjedočanstva. Zagreb – Sarajevo, 1995., 104., bilj. 29).
19 NOVAKOVIĆ, Stojan, op. cit., pag. 26., bilj. 1. Zovu se tako po crnom ogrtaču, odnosno kabanici,koju nose pastiri.
20 Pojam Karaguni po svoj je prilici “inačica koja je pučkom etimologijom nastala od turskog küçükeflak, malog Vlaha.( MALCOLM, N., op. cit., 1994., 74.; Idem, op. cit., 1995., 100).
21 Ovaj se pojam, prema Ivanu Lučiću (LUCIUS, J., De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelodami1666., 459) upotrebljavao kao opozicija za Karagune, odnosno Crnogunjce. Odnosi se “na poseban valtih Vlaha (koji je) zapljusnuo Hercegovinu i Dalmaciju donijevši sa sobom i to ime, koje su zacijelobili dobili na području gdje se govorio grčki.” (MALCOLM, N., op. cit., 1994., 77.; Idem, op. cit., 1995.,104.). Konstantin Jireček kaže da “Bijeli Vlasi” pasu ovce, a “Crni Vlasi” konje. (v. JIREČEK, K., Cestu poBulharsku, Praha, 1888., 220.).
22 THUNMANN, Johann, Über die Geschichte der Albaner und der Wlachen Nachdruck der Ausgabe von1774 herausgegeben. und mit einer Einleitung versehen von Harald Haarmann. Band 4. Helmut BuskeVerlag, Hamburg, 1976., 347., bilj. u: KADLEC, Karel, Vlasi a valašké právo v zemich slovanských a uherských Suvodem podăicun prehled theorii o vzniku Rumunskeho năroda v Praze 1916.; MIRDITA, Zef, “Pokušajirasvjetljavanja i rješavanja problema fenomena “planinskih” odnosno “pastirskih” socijalnih struktura Balkana, u:Povijesni prilozi. God. 12./1993., 298.-300. (Dalje: PP) [Institut za suvremenu povijest/ Hrvatski institutza povijest, Zagreb].
23 GALDI, Ladislaus, Introduction, u: Documenta historiam Valachorum in Hungaria illustrantia usquead annum 1400 p. Christum curante Emerico Lukinich et adiuvante Ladislao Galdi. Eddiderunt Antonius Fekete Nagy et Ladislaus Makkai. Budapestini, 1941., 106., bilj. 1.(Dalje: DHVHI) [Études surl’Europe centre – orientale dirigées par E. Lukinich, No 29.]
24 Idem, XLI. – XLVII.
25 PAPANAČE, Konstantin, Refleksii vrz istoriskata sudbina na Aromancite (Istoriska studija), Skopje, 2001.,25. [Preveo Dimo N. Dimčev. Biblioteca Natsională Armânescâ “Constantin Belemace” Colectsia “MOSCOPOLI”]
26 TOMASCHEK, Wilhelm, Die alten Thraker. Eine ethnologishe Untersuchung. Bd. IV./1., Wien, 1980.,111. (reprint); PWRE Suppl. XV./1978., 237. -246.; ARVINTE, Vasile, RSG, I/ 2003., 161.
27 G. J. Caesar, bell. Gall., VI., 24., 1.-3.
28 T. Liv. XXI., 26, 6.
29 Strabo I V, 1, 12-13.
30 Iust. XXXII, 3, 9.
31 Liv. XXXVIII, 16, 1: ”Galli, magna hominum vis, seu inopia agri seu praedae spe, nullam gentem, per quas ituriessent, parem armis rati, Brenno duce in Dardanos pervenerunt. Ibi seditio orta est; viginti milia hominum cumLonorio ac Lutario regulis secessione facta a Brenno in Thraeciam iter avertunt.”
32 ALFÖLDY, Geza, Des territoires occupés par les Scordisques, u: Acta antiqua academiae scientiarumhungaricae, XII., 1.-2./1964., 107. ss; PAPAZOGLU, Fanula, Srednjobalkanska plemena u predimsko doba.Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Djela, knj. XXX., Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 1., Sarajevo, 1969., 209. -298.
33 TOMASCHEK, Wilhelm, op. cit., 72. – 74.; DETSCHEW, Dimiter, Die thrakischen Sprachreste. 2. Auflagemit Bibliographie 1955-1974 von Živka Velkova. Wien, 1976., 57. – 59.
34 SHA, Vita Claudii, VI., 2.
35 PAPANAČE, Konstantin, op. cit., 64. -68.
36 DAICOVICI, Hadrian, Relations betwen the autochtonous population and the migratory populations on theterritory of Romania. A collection of Studies. Edit. Miron Constantinescu – Stefan Pascu – Petre Diaconu.Bucarest, 1975., 37.
37 MIHĂESCU, Haralambie, La langue latine dans le sud-est de l’Europe. Bucureşti – Paris, 1978.; KATIČIĆ,Radoslav, Die Balkanprovincen, u: Die Sprache im römischen Reich der Kaiserzeit. Kolloqium vom 8.bis 10. April 1974. Beihefte der Bonner Jahrbücher, Band 40., Köln-Bonn, 1980., 103. -120.; TOVAR,Antonio, Das Vulgärlatein in den Provinzen, u: Die Sprache im römischen Reich dedr Kaiserzeit ..., 1980.,131.–142.
38 MIRDITA, Zef, Balkanski Vlasi u svjetlu podataka bizantskih autora, u: P P, 14./1995., 42. ss.
39 THUNMANN, Johann, op. cit., 323.–366.; WINNIFRITH, T. J., op. cit., 1987.; KASER, Karl, Hirten,Kämpfer, Stammeshelden. Ursprünge und Gegenwart des balkanischen Patriarchats. Böhlau Verlag Wien – Köln– Weimar, 1992., 93.; MIRDITA, Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb 2004. [Hrvatski institut za povijest,Zagreb]; GOUNARIS, Basil C., Vlachs and “Their own” History, u: Études balkaniques. Académie bulgaredes sciences. Institut d’études balkaniques “L. Jivkova”, Sofia, 1997., 75. – 84.
40 ARVINTE, Vasile, Vlah, Valah, u: RSG, I/ 2003., 161. -162.
41 POGHIRC, Cicerone, Romanisation linguistique et culturelle dans les Balkans. Survivance et évolution, u: LesAroumains. Centre d’Études des civilisations de l’Europe Central et du Sud-est. Cahiers. No 8 INALCO.Publications Langues , O. Paris, 1989., 10. (Dalje: Les Aroumains).
42 EUTYCHI patriarchae Alexandrini Annales, u: J. P. Migne, Patrologiae completus series graeca. Paris,1857., CXI., col. 107., 165.–168.; NANDRIS, John G., The Jebaliyech of Mount Sinai and the Land of Vlach, u:Quaderni di Studi Arabi 8, Venezia, 1990., 53.–54.; MIRDITA, Zef, P P, 14./1995., 56.–58.
43 ARVINTE, Vasile, RSG/2003., 157. ss
44 MIRDITA, Zef, P P, 14./1995., 45– 46.; Idem, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 23.
45 NĂSTUREL, Petre Ş.,Les Valaques de l’espace byzantin et bulgare jusqu’ à la conquête, u: Les Aroumains,1989., 56.–61.; MIRDITA, Zef, PP., 14/1995., 42.–49.; Idem, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 17.–33.
46 WEIGAND, G., op. cit., 1895., 183., 186.
47 WEIGAND, G., op. cit., 1895., 275.; NĂSTUREL, P. Ş., op. cit., 61. – 64.
48 WEIGAND, G., op. cit., 1895.,160., 275.; PAPANAČE, Konstantin, op. cit., 76.
49 MIRDITA, Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004.
50 NĂSTUREL, P. Ş., op. cit., 64.–65.
51 MIRDITA, Zef, PP, 14./1995., 66.
52 WOLFF, Robert Lee, The Second Bulgarian Empire. Its origin and history to 1204., u: Speculum, Vol. XXIV/2/,1949., 167.–199.; MIRDITA, Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 76. – 79.
53 NĂSTUREL, P. Ş., op. cit., 69., 74., 78.
54 OSTROGORSKI, Istorija Vizantije. “Prosveta”, Beograd, 1969., 286. ss.
55 MIRDITA, Zef, PP, 14./1995., 89.
56 GELZER, H.,Ungedructe und wenig bekannt Bistümerverzeichnisse der orientalischen Kirche, u: ByzantinischeZeitschrift, II./1893., pag. 46.; MIRDITA, Zef, P P, 14./1995., 89.
57 MIRDITA, Zef, PP, 14./1995., 90.
58 Idem, P P, 14./1995., 88.
59 Idem, P P, 14./ 1995., 36.; DHVHI., 1941., 17., n . 7.; POTHAST, A., Regesta pontificium Romanorum indeab a. 1198 ad a. 1304, I Berlin, 1874., 83.
60 MIRDITA, Zef, PP, 14./1995., 91.
61 MILOŠEVIĆ, Ante, Stečci i Vlasi. Stečci i vlaške migraciije 14. i 15. stoljeća u Dalmaciji i jugozapadnoj Bosni.Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Split. Split, 1991.; KASER, Karl, op. cit., 89.; MIRDITA,Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 313.-314.
62 MIRDITA, Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 39., bilj. 18.
63 SIDOVSKI, dr. Kočo, Aromancite vo Makedonija i na Balkanot vo XVIII-ot vek, u: Dokumenti. God I., Broj1 – Januari – Mart 2004.* Anlu I, Numirlu I, Ianarlu-Martsul, 2004., 16. (Dalje: Dokumenti) [Vlaškonaučno društvo “Konstantin Belamaće” - Sutsata stinsifică armăneăsca “Constantin Belamache”.]
64 MIRDITA, Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 322.; VALENTIĆ, Mirko, Temeljne značajke povijesti Vojne Krajine, u: P P, 10./1991., 14., 16.
65 MIRDITA, Zef, P P, 14./1995., 27. -31.; Idem, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 143.- 182.
66 CAZACU, Matei, Les Valaques dans les Balkans occidedntaux (Serbie, Croatie, Albanie etc. ) La pax ottomna(XVe – XVIIe siècles), u: Les Aroumains, 1989., 88. s.
67 BELDICEANU, Nicoară,La région de Timoc-Morava dans les documents de Mehmed II et de Selim I., u: Revuedes études roumaines, t. III.-IV. (Paris, 1957.), 111.–129.; Idem, Sur les Valaques des Balkans slaves à l’époqueottomane (1450 – 1550), u: Revue des études islamiques, XXXIV (Paris, 1966.), pag. 83.-131.; Idem, LesValaques de Bosnie à la fin du XV e siècl et leurs institutions, u: Turcica III (Paris, 1975.), 122.–134.; DRAGOMIR, S., Vlahii din nordul Peninsulei balcanice în evul mediu, Bucarest, 1959.; BOJANIĆ-LUKAĆ, Dušanka,Vlasi u severnoj Srbiji i njihovi prvi kanuni, u: Istorijski časopis, XVIII. ( Beograd, 1971.), 255.–269.; CAZACU, Matei, op. cit., 83.
68 MIRDITA, Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 262., 264., 308., 316., 322., 333.
69 CAZACU, Matei, op. cit., 91.
70 Idem, 91.-93.
71 RUFFINI, Mario, Un centro aromeno d’Albania: Moscopoli, u: Dokumenti I, God. I., br. 1., Skopje, 2004.,51. ss.
72 DJUVARA, Neagu, La diaspora aroumaine aux XVIIIe - XIXe siècles, u: Les Aroumains, 1989., 96., 98., 109.s.; SIDOVSKI, dr. Kočo, Aromancite vo Makedonija i na Balkanot vo XVIII-ot vek, u: Dokumenti I, God. I., br.1., Skopje, 2004., 16.–17. s.
73 SIDOVSKI, dr. Kočo, op. cit., 17.
74 POPOVIĆ, D. J., O Cincarima. Prilozi pitanja postanka našeg građanskog društva. Drugo izdanje. Beograd,1937.; PETKOVSKI, Boro, Balkanskata čaršija. Mestoto i ulogata na Vlasite. Skopje, 2000.; PAPANAČE, Konstantin, op. cit., 119.–131.; JANJETOVIĆ D., Zoran, Uloga Cincara u stvaranju srpske elite i modernizaciji srpskog društva, u: Dijalog povjesničara – istoričara, 6., Zagreb, 5.-7. listopada 2001. Zagreb, 2002., 173.–189.Priredili: Hans – Georg Fleck & Igor Graovac [Friedrich Naumann Stiftung]
75 DJUVARA, Neagu, op. cit., 107. s.
76 RUFFINI, Mario, op. cit., 51.
77 ROSETI, A., Geschichte der rumänischen Sprache. Allgemeine Begriffe. Bukarest, 1943., 75.; ARVINTE, Vasile, Le dialecte aroumaine, u: RSG, I/ 2003., 159.-160 .
78 ROSETI, A., op. cit., pag. 76.; KOVAČEC, August, Descrierea istroromânei actuale, Bucareşti, 1971.; Idem,Istroromâna, u: Tratat de dialectologie românescă, Craiova, 1984., 553.; Idem, Jezik istarskih Rumunja, u:Annales – Annali za istarske in mediteranske študije – Annali di studi istriani. Koper, 1995., 65.-74.;ARVINTE, Vasile, Le dialecte istroroumain, u: RSG, I/2003., 160.– 161.
79 MULJAČIĆ, Žarko, Über zwei Krkrumänische Texte aus dem 18 Jarhundert, u: Zeitschrift für Balkanologie,XII., 1., München, 1976., 51.–55.; Idem, Integrazione mescolanza rifiuto. Incontri di popoli, lingue e culturein Europa dall’ Antichità all’ Umanesimo, u: Atti del convegno internazionale, Cividale del Friuli 21 – 23settembre 2000 a cura di Gianpaolo Urso, Roma, 2001., 277. s.; Idem, O potrbi izrade hrvatsko-veljotskogrječnika ( I analognih hrvatsko-dalmato- romanskih glosara), u: Filologija, knjiga 38. – 39., HAZU, Zagreb,2002., 291. ss.
80 ROSETI, A., op. cit., 76.–77.; ARVINTE, Vasile, Le dialecte méglénoroumain, u: RSG, I/ 2003., 160.
81 ROSETI, A. op. cit., 73. s.
82 PAPANAČE, Konstantin, op. cit., 29. ss.
83 RUFFINI, Mario, op. cit., 48.
84 PEYFUSS, M. D., Les Aroumains à l’ére des nationalismes balkaniques, u: Les Aroumains,1989., 132.
85 PEYFUSS, M. D., Die aromunische Frage, 54.–59.
86 Idem, 59.–77.
87 Idem, 93. s.
88 PAPANAČE, Konstantin, op. cit. 33. ss., 84.
89 Idem, 38., BOECKH, Katrin, Von den Balkankriegen zum Ersten Weltkrieg. Kleinstaatenpolitik und ethnischeSelbstbestimmung auf dem Balkan. R. Oldenbourg Verlag, München, 1996., 64. ss., 350. s.
90 PEYFUSS, M. D., Les Aroumains, 1989., 143., 145.
91 Dokumenti, God. I., Broj 1., 2004., 3.
92 MIRDITA, Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 390. s.
93 BALAMACI, N. S., Can the Vlachs wreite own History?, u: Journal of the Hellenic Diasopor, 17 – 1./1991.,9.–36.
94 NĂSTUREL, P. Ş., op. cit., 47.