VLAH. Značenje riječi. Vlah, pl. Vlasi, znači prvobitno isto što i starovisokonjemačko Walh (ili Walah), novovisokonjemački pridjev welsch: »Talijan, Francuz, Roman uopće«. Tako se u glagoljskom kalendaru iz 1491 i u glagoljskom blagdanaru iz 1506 Johannes ante Portant latinam prevodi sa Ivan prid vlaška vrata = pred vlaškimi vrati. Isto tako i dio Zagreba iz XIII v. Vicus Latinorum zove se i danas Vlaška ulica. Naše pravo ime za Rumunje u Banatu je Vlah i pridjev vlaški. Το su Vuku pravi Vlasi. U Makedoniji Cincarin je Vlah i govori vlaški. Južni odvjetak Istrorumunja zove sebe Vlasima (Vlås), a svoj jezik vlaškim. Slovencima je Lah Talijan i Laško Italija.
Već je Vuk opazio da se Vlah prenosi i na Srbe i pravoslavne uopće. Deminutiv Vlâsići (prema pl. Vlasi i sufiks -ić kao u Mlečić) znači Vuku u Dubrovniku »ljude zakona grčkoga«. Osim toga Vuk je zabilježio da u Bosni i Hercegovini muslimani i katolici zovu pravoslavne Vlasima. G. Elezović je zabilježio da na Kosovu Turci zovu risjane Srbe Vlasima. U Hrvatskoj ime Vlah je dobilo pejorativno značenje za Srbe pravoslavce. U Dalmaciji Vlah obično nema pejorativno značenje. Otočanima Bodulima Vlah znači stanovnike kopna oko Biokova, itd. Još je zabilježeno da u Dubrovniku Vlahinja znači »seljanka«. Na Hvaru kažu kad gori vatra oko Biokova: »Vlašići ogonj goridu.« U tim krajevima Vlah je opozicija ili vjerska, ili nacionalna ili teritorijalna. Zabilježiti još treba da narod zove i nove doseljenike Vlasima, iako su katolici. Tako u Istri Vlasi su noviji doseljenici (uključujući tu i Istrorumunje) u opreci prema starosjediocima Bezjacima. Stanovnike Maslinice na Šolti, premda su katolici, zovu ostali Boduli Vlasima. Jednako tako zovu Hvarani stanovnike Sućurja, a Bračani stanovnike Sumartina. Osim toga postoji Vlah i kao teritorijalni termin; tako u Bosni oko Višegrada u nekadašnjem Sandžaku postoji teritorij Stari Vlah, T. Smičiklas, Spom. 266, daje popis Male Vlaške (1702). U nju ide selo Trnovac, u nekadašnjem kotaru Nova Gradiška (Slavonija). Na Balkanu, počevši od grčke Tesalije i Epira, ima u srednjem vijeku vise teritorija koji se zovu Mala ili Velika Vlaška. Takav teritorijalni naziv postoji i u Rumunjskoj (Vlaşca). U narodnoj pjesmi ima potvrda za značenje Vlah »Rumunj«. Radul-beg iz Karavlaške, koji se oženio sinovicom Ivana Crnojevića, zove se Vlašić Radule (»Naljuti se Vlašiću Radule, Golu sablju u rukama nosi«), Crnogorsko pleme Ridani kod Nikšića (srednjovjekovni Onogošt) smatrali su Dubrovčani Vlasima. Među njima su Luburi. I narodna ih pjesma smatra takvima. To se vidi iz imena Vlašče Vuče Riđanine (Vuk Karadžić, 6, 559).
Osim prenošenja riječi Vlah na slavensko neromansko stanovništvo ima izvedenica od riječi Vlah koje znače izvjesne biljke: tako deminutiv na — Ьc vlašac, gen. vlašca, znači Allium ascalbnicum, luk. U Buzetu (Istra, Sovinjsko polje) izvedenica na -ina vlaščina znači vrstu bijelog grožđa. Tu riječ Vlah znači zacijelo isto što i slovenačko laškica »welsche Rübe«, tj. Vlah = Talijan.
Osim toga postoje kod Vuka još složenice Karavlah i Turkovlah. Prva je prema turskom Kara-iflak »dio današnje Rumunjske, Muntenija i Oltenija«, u značenju Crni Vlah. U Bosni su Karavlasi rumunjski Cigani koji prave korita pa ih narod zove Koritari. Turska složenica Kara-iflak značajna je utoliko što se njome prevodi na turski bizantijsko Μαυρόβλαχος, što znači Crni Vlah. Taj naziv pozna i pop Dukljanin, kome Moroulachi znači Nigri Latini. Morovlah, morovlaški, Morovlašić (prezime kod Kačića) ušlo je i u naš jezik i u historijske dokumente. Upotrebljava ga i Ljubiša (v. Akademijski rječnik i Mažuranićeve Prinose). Važnost postaje to veća što su grčki naziv preuzeli i Mlečani — Morlacco. Oni su tim nazivom nazivali uopće sve stanovnike koji dolaze za vrijeme turskih ratova iz Bosne ili središnjeg Balkana na njihov teritorij. Podgorski kanal zovu oni Canale della Morlacca. U tom nazivu pridjev se odnosi na Montagna Morlacca. To je Velebit. Ta činjenica je od važnosti zbog toga jer preko toga kanala velebitski Vlasi, katolici, koji su ostatak srednjovjekovnih Vlaha iz stare hrvatske države, prelaze na Krk i odatle u Istru. Na Krku su ih naseljavali Frankapani u selima opustjelim od kuge i malarije.
Na Krku su oni djelomice sačuvali rumunjski jezik do sredine XIX st. Već 1321 u dokumentima otoka Krka govori se »vlaške zemlje« i spominju se posve rumunjska imena Stančul i Mikul. Morlaci (»kapi od Murlakov«) spominju se vise puta u XV st., a još 1504 pravi se razlika između »Corvatus« i »Murlacus«. 1819 Ivan Feretić je kod krčkih Rumunja zabilježio Očenaš i Zdravomariju na rumunjskom jeziku, navodeći i to da sebe zovu Vlasima, a svoj jezik vlaškim. Danas su to stanovnici Poljica, od kojih su neki sačuvali rumunjska imena, kao Bučuli. Rumunjskih tragova ima u toponomastici otoka Krka, kao planina Vrhure (rum. plural na -ure od naše riječi vrh), Fintira za lat. fontana, itd. Krčki Vlasi su se posve pohrvatili. Oni starohrvatski Vlasi koji su došli u Istru i naselili se oko Učke i u Ćićariji dijelom su se također posve pohrvatili, kao u Ćićariji, a dvojezičnjaci su još i danas oni koji se naseliše u selu Žejane u Ćićariji i pod Učkom (jugozapadno, u dolini Boljunčice) u selima Šušnjevica, Nova Vas, Brdo, Jasenovik i Letaj. Morlak upotrebljavaju i naše historijske potvrde u značenju Vlah. Tako 1431 Vlasi ali Morlaki. Isto tako 1668 (upor. Radošić morlačko ali vlaško selo, R. Lopašić, Spom., I, 94). Složenica Turkovlah, koju je Vuk zabilježio u značenju Morlaka iz Turske, u vezi je s time.
Historijsko objašnjenje prijenosa značenja. Historija ima da objasni značajnu semantičku činjenicu prijenosa značenja od Romana na Slavene. To je u vezi sa socijalnim položajem Vlaha u staroj srpskoj i hrvatskoj državi u srednjem vijeku. Srpski Vlasi stanovali su u katunima, pokretnim selima pastirskim. Pored katuna bugarskih i albanskih potvrđeni su u mnogo većem broju i katuni vlaški. Opozicija između Srbina stalnosjedioca na vlasteoskoj ili manastirskoj zemlji i Vlaha koji se seli sa svojim stadom jasno je istaknuta u starosrpskom zakonodavstvu. Dušanov zakonik ne dozvoljava ženidbu između Vlaha i Srba zbog toga da se bolje očuva stalnosjedilački karakter, da zemlja ne postane seljenjem pusta. Još treba istaći da se u srednjovjekovnoj Srbiji prema svetostefanskom hrisovulju razlikuju Vlasi koji se zovu kielatori, a to su oni koji se bave transportom, koji idu u primorje, u Dubrovnik na primjer, da nabave so i da prodaju proizvode od sira, mlijeka itd. S. Novaković je doduše mislio da Vlah u staroj srpskoj državi ne znači nikakvu narodnost, nego samo socijalni položaj. To je samo djelomice istina, jer se iz riječi kielatori, pa i iz imena Vlaha, koja su doduše u najviše slučajeva našeg porijekla, ipak može zaključiti da su i ti srpski Vlasi bili rumunjskog porijekla. Kielator je bez sumnje rumunjska riječ od călător »putnik«. Taj naziv prevode Bizantinci u όδίτης »putnik« od όδός »put«. Pored toga, lična imena srpskih Vlaha kao Singur, Bun itd. ne mogu se drukčije tumačiti nego iz rumunjskoga: Singur »osamljen, lat. singulus«, Bun je od bonus »dobar«. Za starohrvatske Vlahe oko Cetine i Velebita dokaz je mnogo lakši za tezu da su rumunjskog porijekla. Velebitski pastiri i danas su još očuvali djelomice rumunjsko brojenje. Na Krku se rumunjski jezik sa Velebita sačuvao do sredine prošlog stoljeća, a jezik istarskih Rumunja oko Učke dobro je proučen i potvrđen u gramatičkom i leksikalnom pogledu. Danas više nitko ne prihvaća tezu rumunjskog lingvista Densusianua da su ti Vlasi dosii u Istru iz Banata; već je samo po sebi nevjerojatno da će netko od svoje volje napustiti plodni Banat i naseliti se u kršu. Starohrvatski Vlasi oko Cetine i Velebita u tijesnoj su vezi s onim balkanskim Vlasima koji se prije Kosovske bitke (1389) spominju u Srbiji i prije bitke kod Jajca (1463) u Bosni.
Srednjovjekovni Vlasi bili su, dakle, pokretno stanovništvo nomadskog karaktera. Ima bezbroj historijskih potvrda da se Vlasi upotrebljavaju za naseljivanje na pustim zemljištima. U Ugarskoj, jednako kao i u staroj hrvatskoj državi, oni dolaze na terra vacua et habitatoribus destituta. Tako 1484 ban Nikola Gereb ovlašćuje plemenitog (nobilis vir) Johannesa Kuchych de Razwayavacz (Razvaja vas = Razvađe, selo u planini Promina kod Knina) da može na svome imanju naseliti i dovesti Vlahe ne samo sa turskog nego i sa mletačkog područja. Naseljivanje zemlje Vlasima potvrđeno je i u staroj srpskoj državi. U hrisovulji kralja Stefana Dečanskoga iz 1326 veli se: »I prosi me jepiskop prizrenski Arsenije da mu sbjedinju zemlju Vlahom na Blatci.« 1436 ban Ivan Frankapan potvrduje u Klisu Vlasima njihove stare zakone. Tu se razlikuju naseljeni i nenaseljeni Vlasi, i prema tome ban određuje: »Ki Vlah ima selo, da služi s unčom (tj. da plaća porez), a ki nima sela, taj na konju šćitom i s mačem ali strilami i s mačem.«
Ima dosta potvrda da su Vlasi u staroj hrvatskoj državi imali posebnu svoju organizaciju. U Klisu se ustanovljuje da »vlaški knez s sudci ima dva krat u godišća po Vlasih« (plural Vlasi »vlaška zemlja«, kao plural Hrvati oko Zadra »Hrvatska«) »hoditi«. U staroj srpskoj državi razlikuju se sela i katuni vlaški. S. Novaković je dao statistiku tih katuna. U dečanskom hrisovulju čitamo: »Priložih selbo hramu semu i katun b'o vlaških«. Katuni su nestalna naselja vlaških pastira po planinama. Treba znati da je srednjo-vjekovna pianina, šuma, u pravnom pogledu nešto drugo nego danas. Ona ne služi za oznaku međa između oblasti i gotovo je res nullius. Njeni stanovnici pastiri su slobodni od zakona koji vrijede za stalnosjedioce. Kad se to zna, onda je jasno zašto je postojalo u srednjem vijeku zakonodavstvo za njih, i u staroj srpskoj državi kao i u staroj hrvatskoj. Takvih je katuna bilo i u blizini obalskih gradova u Dalmaciji. Odatle dalmatinsko prezime Katunarić.
Sa lingvističkog gledišta je sasvim razumljivo da se jedno ime koje nije samo etničko nego označuje i socijalnu razliku prema starosjediocu — a osnovna je razlika pokretljivost, premještanje, seljenje iz zimovišta u ljetovalište i obratno — prenosi i na narod slavenskog porijekla, na Srbe. Taj je semantički prijelaz bio to lakši što je onomastički sistem Vlaha, bili oni u Rumunjskoj ili u staroj srpskoj državi i Hrvatskoj, u golemoj većini slavenski. Vođa pobune u bizantijskoj Tesaliji, Vlah po narodnosti, zove se Nikolica. Osim toga, kao i danas u Makedoniji gdje su muškarci Cincari dvojezičnjaci (bilingues), tj. služe se samo u svojoj porodici cincarskim jezikom, bili su i srednjovjekovni Vlasi dvojezičnjaci, kao što su još i danas Cincari u grčkom Epiru ili u Albaniji. Sa jezičnog gledišta u jezičnom saobraćaju nije bilo razlike između Slavena i Vlaha. Stvar je prema tome sa semantičkog gledišta sasvim razumljiva kad Mlečani zovu Morlacima, kao i Pergošić, Srbe koji se doseljuju u Dalmaciju ili Hrvatsku. Vlah kao oznaka krajiških doseljenika dade se potvrditi od 1513, 1642, kad se veli, da je »vlaškim sinom Ivanićke krajine ne moguće služiti« tlakom zagrebačkom biskupu, jer im je dosta »tlačiti generalu«. 1639 u križevačkoj krajini razlikuju se slovenski (pridjev od Slovinje, današnja Slavonija), predavečki (= prebjezi) i vlaški sini (1642 laški sini). 1666 razlikuju se Vlasi i Hrvati koje naseljuje Nikola Erdődy u Hotinj-Zelin. Prenošenje imena Vlah na Slavene dogodilo se u tri različita središta: u Bosni, na Kosovu, na mletačkoj teritoriji u Dalmaciji i u Vojnoj krajini.
Vlasi u Srednjoj Evropi i na Balkanu. Veoma je važna činjenica, koja se mora historijski objasniti, da se ime Vlah baš prema slavenskom izgovoru proširilo ne samo kod balkanskih nego i kod srednjoevropskih naroda. Nijemci, premda imaju svoj stari pridjev welsch za Romane, upotrebljavaju za Rumunje Walache, Walachei za nekadašnju rumunjsku kneževinu Munteniju i Olteniju, koja je 60-ih godina XIX st. ušla u sastav velike Rumunije (România mare). Današnji njemački naziv Rumäne, rumänisch recentan je kao i naš Rumunj ili talijanski Romeno, francuski Roumain. Prema nazivu Vlah, sa umetnutim samoglasnikom -a-u teškoj suglasničkoj grupi slavenskoj vl- (koja ne dolazi u stranim jezicima), nastao je i češki naziv Valaši i Valaško. To su poslavenjeni Rumunji koji su došli pastirskom seobom preko Karpata u Moravsku. Kod Ukrajinaca Voloh znači Rumunja. Ukrajinci imaju također u svojoj sredini poslavenjene Rumunje, koje zovu Huculi (od rumunjske riječi hoţ »razbojnik«). Interesantna je mađarska razlika izmedu Oláh i Olász. Prvi je nastao od slavenskoga singulara i znači Rumunja (odatle Oláh-ország »Rumunija«), Današnji mađarski naziv Román recentan je, kao i njemački Rumäne. Olasz je slavenski plural. Taj znači, kao i poljski Włosi, Talijane.
U Srednjoj Evropi Vlah nigdje ne znači socijalni položaj. Το značenje karakteristično je za Balkan. Interesantan je u tom pogledu albanski naziv. Albanci imaju u svom jeziku oba naziva. Vllah m. prema Vllahinkë »Vlahinja« znači pastira. Srodno značenje imaju i refleksi latinskoga Romanus u rumunjskom Rumân »pastir, kmet« i u cincarskom Armân »Cincarin«, pastir, karavandžija. U govoru Toska rëmër znači pastira. Oblici Român i Aromân su učeni, napravljeni prema latinskome. S oblicima rumunjskog Rumân, cincarskog Armân, albanskog rëmër srodan je i istrorumunjski naziv Rumer što ga je 1698 zabilježio venecijanski historičar Ireneo della Croce. Novogrcima βλάχος znači »seljak«. Istaći još treba da su tzv. meglenski Rumunji, koji žive u dolini Meglena sjeverozapadno od Soluna (planina Nidže) napustili latinski naziv român i zovu svoj jezik vlaškim (limbă vlaşască). Isto vrijedi i za južni odvjetak istarskih Rumunja. Uzrok širenju imena Vlah prema slavenskom izgovoru po Srednjoj Evropi i po Balkanu ima se tražiti u činjenici što je najviše Vlaha bilo na onom dijelu Balkana, južno od Dunava i sjeverno od Soluna, na kojem su se najviše naselili Slaveni. U južnom dijelu Balkana, gdje je slavensko naseljivanje bilo rijetko, kao u Tesaliji, oko Olimpa, na Pindu, koji se nekada zvao Zagorje, novogrčki Ζαγόρι(ον), tu su tzv. makedonski Rumunji ili Cincari potpuno istisli Slavene, kojima se trag očuvao samo u toponomastici.
Ime Vlaha u onomastici. Nije moguće iscrpno prikazati sve slučajeve gdje ime Vlah služi kao toponim. Nekoja lična imena na -ić od Vlah veoma su stara i dosta raširena. Tako je villa Vlassichi potvrđena već u XI st. na Pagu. Ne može se znati šta upravo znači — da li su to dalmatinski Romani koji su stalnosjedioci, ili znači kmetsko naselje pokretnog stanovništva, jer i u kartularu Petra Crnoga iz istog vremena ima potvrda za kupljene robove sa rumunjskim imenom. Današnje prezime Vlašić rašireno je gotovo isključivo kod Hrvata (uporedi dva seoca žumberačkih čakavaca koja se zovu Vlašići). To prezime je često i na Krku. Vlašić je poznato ime planine kod Travnika. Kod Hrvata je rašireno ime Vlahov i Vlahović. Kod Srba postoji ime rijeke Vlasina (izvedenica od plurala Vlasi, kao u Dubrovniku Vlasić i u Bosni Sasina od Sasi). Ovamo ide i Vlasotina itd., kod Grka Βλαχοκλίσσουρα.
Vlah u narodnim poslovicama. Kako je u srednjem vijeku i kasnije naziv Vlah značio oštru opoziciju izmedu stalnosjedilaca i pučanstva koje se doseljuje, nije čudo što su se iz te opozicije stvorile u narodu poslovice i uzrečice u kojima se izražavaju izvjesne karakteristike toga pučanstva, i to prema tipu graeca fides nulla fides. Vuk je zabilježio: Ni u tikvi sûda ni u Vlahu druga. Bosanska je varijanta: Ni u loncu suda ni u Vlahu druga. U Lici kod starosjedilaca Hrvata: Ni u moru mire ni u Vlaha vire. U Žumberku kod čakavaca govori se kada se netko stidi ili suzdržava: Drži se kaj vlaška mlada. Ovamo ide još iz Vukovih poslovica: O Turčine, za nevolju kume, a ti, Vlaše, silom pobratime; U bogata Vlaha skupa šenica.
Etimologija naziva. Opće je mišljenje lingvista da je općeslavenska i praslavenska riječ vlah (polj. Włoch, rus. volóh) posudenica iz pragermanskoga Walhos, starovisokonjemački Walh, novovisokonjemački pridjev welsch od w(a)lhisc. Potječe još iz praslavenskog doba prije kretanja na Balkan, tj. prije V st., kada Slaveni dolaze prvi put na donji Dunav i upoznavaju se sa balkanskim Romanima. Jedino na dunavskom limesu mogli su Slaveni prvi put upotrijebiti taj naziv za Romane. Germansko Walhos potječe od imena keltskoga naroda, srodnog starim Galima, Cezarovih Volcae, grč. Ουολχατοι, koji su stanovali u blizini Germana dok su još boravili u indoevropskoj pradomovini blizu Baltika. Kad su se Kelti u Galiji poromanili i zaboravili svoj keltski jezik, srodan sa irskim i kymričkim u Walesu, i poştali jednaki Latinima, stari germanski naziv za njih ostao je i prenijet je na sve Latine, upravo kao i Vlah kod Slavena. Značajna je još i druga činjenica: u indoevropskoj pradomovini stanovalo je u blizini Germana i Slavena drugo keltsko ili ilirsko pleme zvano Veneti. Od imena Venet nastalo je njemačko ime Wenden, pridjev windisch za Slavene. Taj naziv služi Nijemcima još i danas za Slovence. Od Germana prešao je i ugrofinskim plemenima na Baltiku. Finci zovu Slavene Veneja, a Estonci Venelane, Venelaset. Mnogi misle da i mađarski naziv Tót za Slovake i Slovence = Hrvate u Slovinju (= Slavoniji) potječe od keltskog naziva Touto »narod«. Posljednje nije izvjesno.
LIT.: K. Kadlec, Valaši a valašské právo v zemích slovanskych a uherskych s úvodem podávajícím píehled theorii ο vzniku rumunského národa, Praha 1916; K. Jireček, Die Wlachen und Maurowlachen in den Denkmälern von Ragusa, Sitzungsberichte der königlichen böhmischen Gesellschaft der Wissenschaften in Prag, 1879; Η. J. Bidermann, Die Románén und ihre Verbreitung in Österreich, Graz 1877; »S. Novaković, Selo, Glas SAN, 1891, XXIV; P. Skok, Rumunska literatura o balkanskim Vlasima, Glasnik Skopskog naučnog društva, 1926, str. 297—3131 1928, str. 293—308; isti, Sarakačani, ibid., 1928, str. 55—81 (o greciziranim Vlasima); isti, Studi toponomastici sull'Isoladi Veglia, Archivio glottologico italiano, 1937, 113—119; S. Puşcariu, Studii istroromâne, sv. 2 i 3, Bukureşti 1926 i 1929; L. Tamás, Romains, Romans et Roumains dans l'histoire de la Dacie Trayane, Archívum Europae centro-orientalis, I, Budapest, 1935, str. 1—96; D. Nicolae, Românii in veacurile IX—XIV pe bază toponimiei şi a onomasticei, Bucureşti 1933; A. Philippide, Originea Românilor, sv. I i II, Jaşi 1925 i 1928; V. Mašuranić, Prinosi za hrvatski pravnopovijestni rječnik, Zagreb 1908—23, str. 682, s. v. Morovlah i str. 1584—6 s. v. Vlah; Ρ. Skok, Češka knjiga o vlaškom pravu, Glasnik Zemaljskoga muzeja za Bosnu i Hercegoviim, 1918, 1—4, str. 295—416; S. Dragomir, Vlahi din nordul Peninsulei Balcanice în evul mediu, Bucureşti 1959; E. Petrovici Problema graniţei de sud-vest a teritoriului de formare a limbii române, Limba Romîna, VII, Bucureşti 1959; isti, Le probleme des Roumains occidentaux. A propos du toponyme Pešter du sud-ouest de la Serbie, Revue de Linguistique, VII, Bucureşti 1961.
Petar Skok, ENCIKLOPEDIJA JUGOSLAVIJE, 8, Srbija – Ž,
Zagreb, MCMLXXI
