Rumunji su u pravu: Srbija krši prava nacionalnih manjinapiše Anton Filić, hrvatski novinar, poreklom sa Kosovahttp://blog.vecernji.hr/anton-filic/2012/03/06/rumunji-su-u-pravu-srbija-krsi-prava-nacionalnih-manjina/I naš premijer Zoran Milanović, a i ostali prvaci zemalja EU, prilično su olako prešli preko primjedbi Rumunjske što ih je, u procesu dodjeljivanja statusa kandidata, imala na račun Srbije. Rumunjska je, podsjećam, odbijala podržati Srbiju zbog nezadovoljstva statusom vlaške manjine. Umjesto da preispita svoj odnos prema toj, ali i svim ostalim nacionalnim manjinama koje žive na njezinom teritoriju, i da poduzme konkretne mjere za njihovo poboljšanje, Srbija se odlučila za negiranje problema. Njezini su mediji orkestrirano donosili izjave samih Vlaha koji su uglavnom negirali svoju pripadnost rumunjskoj naciji (“Mi smo Vlasi a ne Rumunji”) te su tvrdili da se ne osjećaju obespravljenima.
No, je li doista tako? I bez detaljnijeg razmatranja položaja vlaške manjine u Srbiji, u oko upada jedna zanimljiva činjenica: Srbija je (pre)puna posebnih malih nacija. Je li slučajno da u njoj žive Vlasi a ne Rumunji, Bunjevci i Šokci a ne Hrvati, Egipćani a ne Romi, Goranci a ne Bošnjaci… I obrnuto, zašto Šokaca i Bunjevaca nema u Hrvatskoj i zašto Vlaha nema u Rumunjskoj? Nema ih, jer se te etničke skupine u tim (matičnim) zemljama mogu izjašnjavati bez straha.
Dakle, nije problem osjećaju li se Bunjevci (i) Hrvatima ili Vlasi (i) Rumunjima, nego je problem u tome što srpska politika nije stvorila ambijent u kojemu bi oni to mogli biti bez bojazni da će im se nešto loše dogoditi, da će ih krivo gledati i optužiti za separatizam i razbijanje države. Nakon čega obično slijedi etničko čišćenje (primjer Hrtkovaca).
U jednom povijesnom trenutku Srbi su i za kosovske Albance trvdili da oni nisu Albanci nego Šiptari, što im se vratilo kao bumeranag. Ako su Šiptari (ili Kosovari), posebna nacionalna skupina, onda imaju pravo i na svoju državu, pa čemu čuđenje što je Kosovo postalo neovisno.
Ako ćemo pravo, Vlasi u Srbiji – kojih prema službenoj statistici ima oko 40.000 (uz još oko 35.000 Rumunja), ali se procjenjuje da ih stvarno ima deset puta više – nemaju gotovo nikakva prava. Barem ne onakva kakva bi trebala pripasti jednoj nacionalnoj manjini u budućoj europskoj Srbiji. Oni nemaju mogućnost učenja svog maternjeg jezika u školama, nemaju medije na svom jeziku, a o participaciji u vlasti da i ne govorimo. Posebno je problematičan odnos srpske pravoslavne crkve prema Vlasima, ne dopušta im bogoslužje na njihovu jeziku a nemaju ni pravo svojoj djeci davati vlaška (rumunjska) nego samo srpska imena.
Sve je u biti svedeno na očuvanje folklora, ali to danas nije dovoljno i Srbija će to morati shvatiti. Danas ili u budućnosti kada će Rumunjska (s pravom) to pitanje puno ozbiljnije postaviti. A ni Hrvatska, zbog Bunjevaca, tu ne bi smjela biti samo pasivni promatrač.
