Zakon za Vlahe u Cetinskoj županiji, od 18. III. 1436.Isprava pisana ćirilicom, izdao prema danas izgubljenom originalu, R. Lopašić, „Hrvatski urbari”, MHJSM V, 1894, str. 8-11.
„Va ime oca i sina i svetoga duha amen. Mi knez Hanž Frankapan, krčki i modruški, cetinski i kliški knez i veće, ban Dalmacije i Hrvat, damo viditi vsakomu človiku, komu se dostoji, po sem (ovom) našem otvorenu listu, da pridoše prid nas počteni i dobri muži, bivše virne i prave sluge bana Ivaniša Ivanovića (sin kneza Ivana Nelipčića),
vsi dobri Vlasi: Viganj, Dubravčić, Ninoje Sanković, Tomaš Ročević, Matijaš Vukčić, Milić Ostojić, Dragic Prodanić, Blaž Kočić, Hrelja Golešević, Vukat Vojinović, Ivaniš Grobačić, Budanj Grubšić, Biloslav Dražević, Jelovac Draživojević, Radivoj Vitković, Bulat Kustražić, Ivan Poznanović i ini vsi dobri Vlasi, pitajuće i išćuće ot nas dobrih i počtenih zakonov svojih navadnih (uobičajenih), ki im su bili za njih bivšega gospodna bana Ivaniša Ivanovića i za njegova oca, kneza Ivana. I mi smislivše se i vidivše pravo i podobno iskanje i pitanje njih, prijasmo (primismo) više rečene dobre dobre muže, bivše virne sluge bana Ivaniša, sebi za sluge i svomu ostanku, i učinismo im i dasmo i potvrdismo počtene i dobre i prave njih navadne zakone, ki im su bili najpraviji i najbolji za njih bivšega gospodina bana Ivaniša i za njegova oca kneza Ivana, i kimi su zakoni njim služili oni i njih stariji; a ovo su oni dobri zakoni.
Najpri da ni nad njimi kneza posionoga (silovit). S nami se zgoravaje, knez, ki bi im mrzak, da su ga voljno prominiti.
Ki Vlah ima selo (selište, posjed), da služi s unčom (danak), a ki nima sela, taj na konji šćitom i s mačem, ali strilami i s mačem. Ki ne ide na vojsku, a zapovi mu se, šest libar plaća; ot togaj gre vojvodi Vlaškomu deseto. Da im se ne uzme konj vojnički u podsadu (zalog) ni za nijedni krivinu; a da ne vojuju ot Stipana dne do Martinja; a kada gredu na vojsku, dva dila vojnikov da gre, a treti dio da je napravlja (opskrbi) brašnom i kobilami.
I da ni nad njimi nijedan Hrvatin vojvoda, ner jedan izmeju njih da je vojvoda nad njimi, ki njim zapovida, s našim se knezem dogovaraje.
I da im je pitanje poda Vsinjem (sud pod Sinjem), a na njih pitanje da ne sida ni jedan Hrvatin, ner (nego) njih knez i suci njih. I da ima njih knez i suci dvakrat u godišću po Vlasih pojti, po vsih jedino više rečenih. I da ni meju njime oplinika zatiskom(plijenjenik na silu), ner što bi koga pravda dopitala. I ot vsakoga osuda (globa) da im se tretina ostavlja, a sucem deseto gre ot osudov, a ot našega dohotka knez deseto li (također) ot osudov. I tko bi osuda dopal, da mu se uzme ovca za libru, a krava za šest libar. I da mu se ima rok učiniti do dvadeset dana, a ako je dotle ne iskupi, da je zgiblo.
Da ima dati vsaki stan (pastirki stan, kuća) o Jurjevo (!) ovna ili ovcu, a ovna prihodnika (janje), ter sir, a tko je toli ubog, ter sira nima, a on vrvču (novac), ter podimni dukat, po njih zakonu sedamdeset i četiri bolanče (sitan novac), tko ima kljuse i trideset brav, a tko je ubožiji (siromašniji) dva dukat ali (ili) imri (vrsta novca), i jeseni o Martinjoj da imaju davati po svom zakonu ot vsakoga kljuseta dinar, dalje katunari (načelnik katuna) i dvornikov (službenik).
A u Cetini (Cetinskoj županiji) da ne daju nigdir trgovine (daća za dozvolu trgovanja). I da ni ot njih obišenika (da se nitko ne kažnjava vješanjem) ni za jednu krivinu. I da više rečeni muži, vsi dobri katunari, ot svojih ljudi pol dohodak da sebi ustavljaju dukatov, kako im je bilo za njih bivšega gospodina bana Ivaniša.
I da ne more otdati (tužiti) Vlah na Vlaha sto libar, ki sam nima sto libar. I da ne more otdati najamnik (plaćenik) ni lovas (sluga, konjušar) na gospodara, i Srblin da ne more otdati na Vlaha, ni Vlah na Srblina. I da ni među njimi ku.a stav...ović (nečitljivo) ni svidok ni porotnik, ni nitkor ot njih da ni časnik; ni da je virovan mimo četire bolanče (ne može svjedočiti na sudu, ako je veća svota od 4 bolanče). I da ne daju travnine na planini, ni u zimišćih, ni indi, gdi nisu davali za bana Ivaniša, kada je (ih, akuz. množ.) je nakon sebe ostavil. I da ne drže Hrvati Vlahov mimo jednog bravara (pastir za ovce, brav).
Dalje knez Vlaški i vsi više pisani dobri muži, vsi katunari, na prijaše i zavezaše se virom i dušom svojom, da hote nam virno služiti i našemu ostanku, a mi se njim obitovasmo i na toj prijasmo našom ričju gospockom, da je hoćemo u vsih njih više pisanih zakonih tvrditi i udržati viku vičnim zakonom, nje i njih ostanak, dokle nam pravo i virno služe. I na to im dasmo taj naš otvoren list, jere vsi ovi više pisani dobro muži katunari svojom bratjom i svojimi katunami i svojimi općinami obitovaše se i prijaše i obezaše viramo i dušami svojim, da nas i naš ostanak oni i njih ostanak hote virno i pravo služiti svojimi glavami i svojim blagom i svim svojom moćju i ne ostaviti nas i naš ostanak protiv vsakomu človiku.
Pisan na Klisi, miseca marča osmi na deste dan va litih rojstva Isus Krstova 1436, lito. I na vse ovoj više rečeno prijasmo im tvrdo, dalje, što bi i njih zgovorom i š njim dobrom voljom bilo.”
Dr. Jaroslav Šidak, „Historijska čitanka za hrvatsku povijest”, Zagreb, 1952, str. 79-81.
