Ne znam da li si procitao objasnjenje koje je dao Petar Skok :
Historijsko objašnjenje prijenosa značenja. Historija ima da objasni značajnu semantičku činjenicu prijenosa značenja od Romana na Slavene. To je u vezi sa socijalnim položajem Vlaha u staroj srpskoj i hrvatskoj državi u srednjem vijeku. Srpski Vlasi stanovali su u katunima, pokretnim selima pastirskim. Pored katuna bugarskih i albanskih potvrđeni su u mnogo većem broju i katuni vlaški. Opozicija između Srbina stalnosjedioca na vlasteoskoj ili manastirskoj zemlji i Vlaha koji se seli sa svojim stadom jasno je istaknuta u starosrpskom zakonodavstvu. Dušanov zakonik ne dozvoljava ženidbu između Vlaha i Srba zbog toga da se bolje očuva stalnosjedilački karakter, da zemlja ne postane seljenjem pusta. Još treba istaći da se u srednjovjekovnoj Srbiji prema svetostefanskom hrisovulju razlikuju Vlasi koji se zovu kielatori, a to su oni koji se bave transportom, koji idu u primorje, u Dubrovnik na primjer, da nabave so i da prodaju proizvode od sira, mlijeka itd. S. Novaković je doduše mislio da Vlah u staroj srpskoj državi ne znači nikakvu narodnost, nego samo socijalni položaj. To je samo djelomice istina, jer se iz riječi kielatori, pa i iz imena Vlaha, koja su doduše u najviše slučajeva našeg porijekla, ipak može zaključiti da su i ti srpski Vlasi bili rumunjskog porijekla. Kielator je bez sumnje rumunjska riječ od călător »putnik«. Taj naziv prevode Bizantinci u όδίτης »putnik« od όδός »put«. Pored toga, lična imena srpskih Vlaha kao Singur, Bun itd. ne mogu se drukčije tumačiti nego iz rumunjskoga: Singur »osamljen, lat. singulus«, Bun je od bonus »dobar«. Za starohrvatske Vlahe oko Cetine i Velebita dokaz je mnogo lakši za tezu da su rumunjskog porijekla. Velebitski pastiri i danas su još očuvali djelomice rumunjsko brojenje. Na Krku se rumunjski jezik sa Velebita sačuvao do sredine prošlog stoljeća, a jezik istarskih Rumunja oko Učke dobro je proučen i potvrđen u gramatičkom i leksikalnom pogledu. Danas više nitko ne prihvaća tezu rumunjskog lingvista Densusianua da su ti Vlasi dosii u Istru iz Banata; već je samo po sebi nevjerojatno da će netko od svoje volje napustiti plodni Banat i naseliti se u kršu. Starohrvatski Vlasi oko Cetine i Velebita u tijesnoj su vezi s onim balkanskim Vlasima koji se prije Kosovske bitke (1389) spominju u Srbiji i prije bitke kod Jajca (1463) u Bosni.
Srednjovjekovni Vlasi bili su, dakle, pokretno stanovništvo nomadskog karaktera. Ima bezbroj historijskih potvrda da se Vlasi upotrebljavaju za naseljivanje na pustim zemljištima. U Ugarskoj, jednako kao i u staroj hrvatskoj državi, oni dolaze na terra vacua et habitatoribus destituta. Tako 1484 ban Nikola Gereb ovlašćuje plemenitog (nobilis vir) Johannesa Kuchych de Razwayavacz (Razvaja vas = Razvađe, selo u planini Promina kod Knina) da može na svome imanju naseliti i dovesti Vlahe ne samo sa turskog nego i sa mletačkog područja. Naseljivanje zemlje Vlasima potvrđeno je i u staroj srpskoj državi. U hrisovulji kralja Stefana Dečanskoga iz 1326 veli se: »I prosi me jepiskop prizrenski Arsenije da mu sbjedinju zemlju Vlahom na Blatci.« 1436 ban Ivan Frankapan potvrduje u Klisu Vlasima njihove stare zakone. Tu se razlikuju naseljeni i nenaseljeni Vlasi, i prema tome ban određuje: »Ki Vlah ima selo, da služi s unčom (tj. da plaća porez), a ki nima sela, taj na konju šćitom i s mačem ali strilami i s mačem.«
Ima dosta potvrda da su Vlasi u staroj hrvatskoj državi imali posebnu svoju organizaciju. U Klisu se ustanovljuje da »vlaški knez s sudci ima dva krat u godišća po Vlasih« (plural Vlasi »vlaška zemlja«, kao plural Hrvati oko Zadra »Hrvatska«) »hoditi«. U staroj srpskoj državi razlikuju se sela i katuni vlaški. S. Novaković je dao statistiku tih katuna. U dečanskom hrisovulju čitamo: »Priložih selbo hramu semu i katun b'o vlaških«. Katuni su nestalna naselja vlaških pastira po planinama. Treba znati da je srednjo-vjekovna pianina, šuma, u pravnom pogledu nešto drugo nego danas. Ona ne služi za oznaku međa između oblasti i gotovo je res nullius. Njeni stanovnici pastiri su slobodni od zakona koji vrijede za stalnosjedioce. Kad se to zna, onda je jasno zašto je postojalo u srednjem vijeku zakonodavstvo za njih, i u staroj srpskoj državi kao i u staroj hrvatskoj. Takvih je katuna bilo i u blizini obalskih gradova u Dalmaciji. Odatle dalmatinsko prezime Katunarić.
Sa lingvističkog gledišta je sasvim razumljivo da se jedno ime koje nije samo etničko nego označuje i socijalnu razliku prema starosjediocu — a osnovna je razlika pokretljivost, premještanje, seljenje iz zimovišta u ljetovalište i obratno — prenosi i na narod slavenskog porijekla, na Srbe. Taj je semantički prijelaz bio to lakši što je onomastički sistem Vlaha, bili oni u Rumunjskoj ili u staroj srpskoj državi i Hrvatskoj, u golemoj većini slavenski. Vođa pobune u bizantijskoj Tesaliji, Vlah po narodnosti, zove se Nikolica. Osim toga, kao i danas u Makedoniji gdje su muškarci Cincari dvojezičnjaci (bilingues), tj. služe se samo u svojoj porodici cincarskim jezikom, bili su i srednjovjekovni Vlasi dvojezičnjaci, kao što su još i danas Cincari u grčkom Epiru ili u Albaniji. Sa jezičnog gledišta u jezičnom saobraćaju nije bilo razlike između Slavena i Vlaha. Stvar je prema tome sa semantičkog gledišta sasvim razumljiva kad Mlečani zovu Morlacima, kao i Pergošić, Srbe koji se doseljuju u Dalmaciju ili Hrvatsku. Vlah kao oznaka krajiških doseljenika dade se potvrditi od 1513, 1642, kad se veli, da je »vlaškim sinom Ivanićke krajine ne moguće služiti« tlakom zagrebačkom biskupu, jer im je dosta »tlačiti generalu«. 1639 u križevačkoj krajini razlikuju se slovenski (pridjev od Slovinje, današnja Slavonija), predavečki (= prebjezi) i vlaški sini (1642 laški sini). 1666 razlikuju se Vlasi i Hrvati koje naseljuje Nikola Erdődy u Hotinj-Zelin. Prenošenje imena Vlah na Slavene dogodilo se u tri različita središta: u Bosni, na Kosovu, na mletačkoj teritoriji u Dalmaciji i u Vojnoj krajini.
