Goran Filipi. Istruruminsjki lingvistički atlas / Atlasul Lingvistic Istroromân atlas / Atlante Linguistico IstrorumenoMediteran Pula (Pula, 2002), 785 pages
ISBN 953-96986-2-6
Predgovor
S Istriotskim lingvističkim atlasom što su ga 1998. objavili prof. dr. Goran Filipi i doc. dr. Barbara Buršić Giudici započelo je ostvarivanje značajnoga jezikoslovnoga projekta. Jezičnoga atlasa Istre, što ga je još 1970-ih godina sugerirao prof. dr. Pavao Tekavčić, nedvojbeno jedan od najboljih poznavatelja jezičnih odnosa u Istri i istarske jezične povijesti. Četiri godine nakon objavljivanja prvoga sveska izlazi i drugi svezak atiasa, Istre/rumunjski jezični atlas, za koji je građa na terenu prikupljena prema istome upitniku i prema identičnoj metodologiji kao i za istriotski atlas. Tako se cjelovita sinoptička jezična slika Istre počinje sastavljati od onih njezinih idioma koji su danas najugroženiji.
Smješteni na dvjema različitim stranama poluotoka, pa i u sociološki različitom okružju, istriotski (uz jugozapadnu obalu u nekoliko gradova i trgovišta) i istrorumunjski (u krškom kraju u selima južno podno Učke i sjeverno u Ćićariji) u mnogočemu dijele sličnu sudbinu. Oba su ta idioma na umoru, pred nestankom, i posljednji je Čas da se spase još poneka svjedočanstva o njima. Riječ je i u jednom i u drugom slučaju o minijaturnim jezičnim zajednicama od svega nekoliko stotina govornika, koji su još k tomu raspršeni u većem broju naselja. Nijedan od ta dva idioma ne raspolaže vlastitim institucijama: nema istroromanskoga ili istrorumunjskoga posebnog nacionalnog osjećaja, na tim se jezicima ne predaje u Školi i ne propovijeda u crkvi, na njima nema institucionalne kontinuirane pismenosti, na njima jedva postoje neki ostaci vlastitoga, "autohtonoga" folklora. Otkako se nacionalna pripadnost na tim prostorima ističe, govornici istriotskoga odreda se izjašnjavaju kao Talijani i smatraju se sastavnim dijelom talijanske nacionalne i kulturne zajednice (jezik kulture i izobrazbe im je talijanski), dok se govornici istrorumunjskoga u većini izjašnjavaju kao Hrvati (u Žejanama gotovo svi) ili pak regionalno kao Istrani (nešto manje od polovice u južnim selima), pa im je hrvatski jezik izobrazbe i kulture (dijalektolozi su među njima proširili vijest da govore oblikom rumunjskoga). Takvo izjašnjavanje ima za posljedicu da standardni popisi pučanstva ne bilježe ni "Istriote" ni "Istrorumunje" kao posebne (narodnosne) skupine, dapače nigdje ih ni ne spominju. Birokratizirana svijest pisaca propisa nije pomišljala na to da i samo jezična posebnost, a ne isključivo nacionalna, vjerska ili neka druga, zavrjeđuje da se posebno evidentira, da se pravno utvrdi ono što u životu postoji kao posebno: kao daje nevažno to da se netko siuži osebujnim jezikom! A ono čega nema u popisukao da ne postoji ni u životu! Iako su poznate samo lingvistima, etnolozima i najbližim inojezičnim susjedima (susjedi Hrvati Istriote zovu Latinima ili Bumbarima, a Istrorumunje Vlasima, Ćiribircima), svaka od tih skupina ipak postoji kao poseban entitet - po svojem jeziku. Koliko god danas bio temeljito venecijaniziran (talijaniziran), istriotski još pokazuje jasne znakove svoje posebnosti autohtonoga predmletačkogaidioma (jezika) zapadne Istre, a posebnost istrorumunjskoga među istarskim idiomima ionako se nikada nije mogla dovesti u pitanje.
Otkako od polovice devetnaestoga stoljeća o Istrorumunjima i njihovu jeziku imamo manje ili više stalne vijesti, prvo se uočava da se broj govornika istrorumunjskoga neprestano smanjivao, a smanjivao se i prostor na kojem se istrorumunjski govorio. Još u drugoj polovici XIX. st. istrorumunjski se prestao govoriti u Skitači (početkom XIX. st. idiom blizak istrorumunjskom ugasio se i na otoku Krku, u Poljicima), do drugoga svjetskog rata u Grobniku i Gradinju, a u drugoj polovici XX. st. također praktično i u Letaju i još nekim zaselcima. Dovoljno je podsjetiti da je još početkom šezdesetih godina XX. st. u istrorumunjskim selima i zaselcima živjelo oko 1500 stanovnika (od toga samo u Žejanama oko 500), i gotovo su svi govorili istrorumunjski. Danas je broj stanovnika tih sela pao ispod jedne trećine tadašnjega, pa se u Žejanama jedva može nabrojiti oko 100 stanovnika (koji svi još govore istrorumunjski), a i u južnim naseljima ima ih ukupno jedva 100 (od kojih neki istrorumunjski govore rijetko ili vrlo neredovito). Također se odmah zamjećuje da u istrorumunjskim naseljima gotovo i nema djece (ona su s roditeljima u gradu gdje se mogu školovati), među stanovnicima prevladavaju oni koji su dobrano zakoračili u "treću dob", a bez djece ni jezik nema budućnosti.
Kamo su Istrorumunji nestali? Njih ćemo naći u velikim gradovima gdje ima posla i zarade (Rijeka, Opatija, Pula), u inozemstvu po Europi (osobito Trst u Italiji, Nova Gorica i Ilirska Bistrica u Sloveniji, Njemačka, Austrija, ali i Švedska) i u prekomorskim zemijama (SAD, Kanada, Australija), lako nisu fizički nestali, tako raspršeni u vrlo malim skupinama i!i pak kao pojedinci, k tomu još najčešće u "mješovitim brakovima", nekadašnji stanovnici istrorumunjskih sela danas najčešće ni nemaju prigode govoriti idiomom koji su naučili u djetinjstvu, a njihova djeca rijetko imaju mogućnost i čuti, a kamo li govoriti taj idiom, i tako se krug govornika istrorumunjskoga neprestano suzuje.
Siromašni kraj u kojem su se Istrorumunji nastanili krajem srednjega vijeka nikada nije mogao u potpunosti prehraniti svoje stanovnike, pa su oni povremeno odlazili u susjedne gradove za posiom, radili i trgovali Širom Austr-Ugarske monarhije, neki su "navigali", zatim u međuratnom razdoblju, neki su otišli za poslom i u Ameriku. U socijalističkom razdoblju - u doba industrijalizacije i "urbanizacije" te naglog razvoja masovnoga turizma na obali, kao i maćehinskoga odnosa države prema selu i poljodjelstvu - mnoga sela unutarnje Istre (posebno istočne) ostala su bez velikog broja svojih stanovnika, neka su se i ispraznila, a ta je sudbina dobrano okrznula i istrorumunjska naselja. No dok je bilo posla u riječkoj lucii u raškim ugljenokopima (Tupljak, Sumber, Potpićan), ipak je većina ljudi u istrorumunjskim selima mogla povezati kraj s krajem spajajući posao u nedalekom mjestu, kamo je svakodnevno odlazila, i ratarstvo kod kuće. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih velika kriza u riječkoj brodogradnji i luci otjerala je u svijet i priličan broj Istrorumunja, a jednake je posljedice imala najprije stagnacija i zatim zatvaranje raških ugljenokopa tijekom osamdesetih.
Već 1960-tih su i hrvatski, i rumunjski, i njemački dijalektolozi upozorili na opasnost da istrorumunjski uskoro nestane, a tada se još mnogo moglo učiniti da se taj idiom spasi. No upozorenja ili poticaji koji su u to doba dolazili iz Hrvatske nisu se u saveznoj državi razmatrali, osobito kadasu dolazili od filologa. Socijalistička Rumunjska odbijala je i spominjati svoje manjine (Istrorumunje, Arumunje, Meglenorumunje, Vlahe) u tadašnjoj Jugoslaviji - ne želeći se miješati u unutarnje stvari dobroga susjeda. Kada su pale totalitarne ideologije i mnoge barijere među državama, i kada je fetiš proleterske diktature zamijenjen fetišem divljeg kapitalizma i bacanja radnika na ulice, okolnosti nisu postale mnogo povoljnije (osobito ne u Hrvatskoj kojoj je bio nametnut rat i koja se našla u teškoj gospodarskoj recesiji), a mnogo toga na istrorumunjskom prostoru već je bilo uništeno. Dok se vode rasprave o tome jesu li Istrorumunji nacionalna manjina (a većina ih to, barem sudeći prema popisima, ne želi biti) ili su "samo" jezična manjina (a to doista jesu; u uljuđenim zemljama to je posve dovoljan razlog da se takva skupina svestrano zaštiti), mala se zajednica i dalje osipa. Jedini način da se istrorumunjski idiom očuva bilo bi obnavljanje zajednice: stvoriti uvjete da se barem oni koji nisu otišli u prekomorske zemlje mogu vratiti kućama, nači posao od kojega se može pristojno živjeti i osigurati budućnost svojoj djeci. Jedino u tom smislu ima smisla uvesti istrorumunjski u škole (odnosno istrorumunjski kao predmet u škole), bez toga ni škole uskoro više neće biti potrebne. No oni koji nemaju ni ovlasti ni sredstva uzalud govore, a oni koji se zaklinju u ljudska prava i demokraciju (dakako, zapadnu!) nisu do sada za očuvanje istrorumunjske zajednice i njezina idioma ništa pokušali učiniti.
Čemu znanstveni i kulturni interes za očuvanje takva sićušnog idioma? Taj idiom kondenzira u sebi barem pet stoljeća jezične i kulturne povijesti Istre i još nekoliko stoljeća jezične i etničke povijesti drugih hrvatskih krajeva, pa je podjednako dio identiteta Istre i cijele Hrvatske. U njemu se ogleda i povijest rumunjskoga jezika, koji se kontinuirano piše istom od početka XVT. st., pa je postojanje istrorumunjskoga jednako dragocjeno kao kada bi se pronašao kodeks na rumunjskom jeziku iz XIII. ili XIV. st. Kada je predmetom čisto lingvističkoga znanstvenog istraživanja, jednaku vrijednost u načelu imaju idiomi kojima se služe stotine milijuna ljudi i kojima govori nekoliko desetaka osoba. Što se istrorumunjskoga tiče, on pak je dragocjen za proučavanje jezika u kontaktu i jezičnih interferencija. Kao idiom bez vlastitih "obrambenih" institucija, primao je lako u svim razdjelima strane elemente (ponajprije hrvatske, ali i druge), ugradio ih u svoj sustav i tako korjenito izmijenio svoju tipologiju. Kada su početkom 1950-ih sustavno popisani i opisani glavni tipovi jezičnoga kontakta i jezične interferencije, za što je trebalo pabirčiti iz svih europskih jezika i mnogih jezika drugdje u svijetu, desetak godina poslije moglo se utvrditi da se gotovo svi bitni tipovi kontakta i interferencije mogu posvjedočiti u istrorumunjskom. Kontinuirana istraživanja toga idioma u posljednjih četrdeset godina pokazuje kako se on, upravo zato što ne posjeduje vlastite institucije, mijenjao daleko brže i korjenitije nego drugi idiomi koji posjeduju razvijene obrambene mehanizme. Atlas prof. Filipija ima dvostruku vrijednost: on sustavno donosi građu iz svih punktova gdje se istrorumunjski danas govori i najbogatiji je sinoptiČki repertoar rječnika na ukupnom prostoru; zbog takve potpunosti sustavno se može usporediti gotovo sve stoje zabilježeno u ranijim razdobljima s današnjim stanjem, pa bi se mogla napisati interna povijest istrorumunjskoga u posljednjih četrdesetak godina.Profesor Fiiipi je svojim Istrorumunjskim jezičnim atlasom, podigao prekrasan spomenik tomu zapostavljenomu idiomu, učinimo nešto da to ne bude epitaf istrorumunjskomu.
U Zagrebu, 15. travnja 2002. Prof. dr. August Kovačec
Izvor:
http://www.istrianet.org/istria/literature/critiques/filipi_atlas-istrorum.htm
