Vlasi, narod kojeg se danas svi odriču jer je prespavao nacionalnu revoluciju

[bobola]

Na različitim dijelovima Balkana zovu ih različitim imenima: Cincari, Meglenski Vlasi, Karaguni, Kucovlasi, Karavlasi, Karakačani, Faršerioti, Morlaci, Ćići... Knjige su o njima pisane, barem tri nacionalne akademije na Balkanu organizirale su o njima i znanstvene simpozije, ali oni su i danas zagonetka: nitko točno ne zna tko su Vlasi i odakle dolaze.

Neki ih smatraju potomcima Rimljana na Balkanu, dok drugi tvrde kako potječu od romaniziranih antičkih naroda, Ilira i Tračana. Sam naziv “Vlah” javlja se u 11. stoljeću kao oznaka za narod na Balkanu koji je jasno različit od Slavena, Grka i Albanaca. Danas se termin “Vlasi” koristi kao skupni naziv za više malih i srodnih etničkih grupa na Balkanu, koje žive od Istre do Krete: u Rumunjskoj, Srbiji, Makedoniji, Grčkoj, Albaniji, BiH i Hrvatskoj.

Neki ih, poput britanskog autora Hugha Poultona, ubrajaju među tri najstarija naroda na Balkanu, uz Grke i Albance. Međutim, dok Grci imaju tradiciju državnosti još iz antičkih vremena, a Albanci danas imaju čak dvije države, Vlasi ne samo što nikad nisu imali državu, nego im mnogi odriču da su uopće narod, pa ih pišu malim početnim slovom, smatrajući ih isključivo društvenim slojem: tužna sudbina za “balkanske Hazare”, koji su ispali povijesni gubitnici samo zato jer se nikad nisu uspjeli “navući” na nacionalizam, po čemu ih se može usporediti tek s Romima, s tim da su Vlasi izvorni balkanski narod, možda i najizvorniji od svih na Balkanu.

U tom smislu oni su svojevrsna “Vegeta Balkana”: ako i ne postoje u smislu zasebnog jela, oni svim balkanskim jestvinama/narodima daju specifičan začin i aromu, kako još 1918. ističe hrvatski znanstvenik Ivo Pilar: “Nemoguće je pozabaviti se južnoslavenskom poviešću, a da na svakom koraku ne naiđemo na Vlahe, na balkanske Romane.” Kao tradicionalno pastirski narod, traganje za boljim pašnjacima vodilo ih je na sjever čak do Poljske (postoji teorija da su od njih nastali Kozaci), a na istok sve do azijskog dijela Turske i Bliskog istoka (Libanon). Upravo odabir pastirskog načina života odredio je ulogu Vlaha na Balkanu, ali i njihovu sudbinu.

[bobola]

Srbija i magija

S jedne strane, taj ih je odabir držao postrani od etničkih sukoba koji su stoljećima harali Balkanom, te im omogućio da svugdje ostvare miran suživot s većinskim stanovništvom, pri čemu su ipak uspjeli sačuvati svoj identitet, najviše zbog jezika, odnosno tradicionalne bilingvalnosti: Vlasi na Balkanu u pravilu govore i jezik sredine u kojoj žive i vlaški jezik, koji pokazuje srodnost s latinskim i talijanskim, dok ga neki smatraju tek dijalektom rumunjskog jezika.

S druge strane, upravo ih je ta raštrkanost širom Balkana koštala asimilacije u balkanske narode: bilo ih je svuda, ali nigdje nisu predstavljali većinu, što ih je u vrijeme formiranja modernih balkanskih država, nakon raspada velikih carstava (Otomanskog i Austrougarskog), ostavilo “izručene” balkanskim većinama. Nove balkanske granice, iscrtane na Berlinskom kongresu 1878., razbile su vlaški etnički korpus te prekinule komunikaciju među vlaškim zajednicama i slobodno traženje pašnjaka.

Kako piše jedan od autora koji su se bavili ovom temom, “Vlasi su tijekom ere rastućeg nacionalizma bili općenito na gubitku”. Taj se gubitak može izraziti i brojčano: današnji popisi stanovništva pokazuju kako Vlasi sada predstavljaju manje od jedan posto balkanske populacije. Preživjeli su Rimsko Carstvo, preživjeli su Bizant, Turke i staru Austriju, da bi ih dokusurio moderni Balkan.

S obzirom na to da su se pri raspadu Otomanskog Carstva zatekli pretežno u pravoslavnim državama, Vlasi su danas uglavnom pravoslavci (u prošlosti je bilo dosta i rimokatolika, uglavnom na područjima Dalmacije, ali se smatra da su se ti Vlasi odavno asimilirali u Hrvate, osim malobrojne skupine Ćića koji još od 15. stoljeća žive u Istri), ali su zadržali neka poganska vjerovanja i običaje kao i prakticiranje određenih magijskih obreda, što se i danas može vidjeti npr. kod Vlaha iz istočne Srbije.


 Vlasi u Srbiji štuju običaje iz poganskih vremena, pa im ni magija nije strana

[bobola]

Ne boje se Boga

Ne postoje dokazi da je vlaška vojska ikad u ime vlaškog nacionalizma napala neki susjedni narod na Balkanu, iako su, kao nomadi, bili u dobroj fizičkoj kondiciji i cijenjeni vojnici, pa su ih Osmanlije često angažirali kao graničare i konjovoce.

No postoje zapisi o tome kako su Vlasi stoljećima pomagali oslobodilačke pokrete inih balkanskih naroda, još od kraja 12. stoljeća, kada su stali uz Bugare u borbi protiv Bizanta - zasnivajući 1185. godine Drugo Bugarsko Carstvo, odnosno bugarsko-vlašku državu - pa do početka 20. stoljeća, kada su 1903. godine stali uz Makedonce u borbi protiv Turaka, sudjelujući masovno u Ilindenskom ustanku u Kruševu, gdje su činili dvije trećine stanovništva.

Pa ipak, ni to im nije pomoglo da izbjegnu zazor balkanskih susjeda, koji su ih često gledali kao izdvojenu klasu na dnu društvene ljestvice, o čemu, recimo, svjedoči i pravilo iz Dušanova zakonika: “Srbin da se u Vlahe ne ženi.” Ne štede ih ni nebalkanski autori. Bizantski pisac Kekaumen u 11. stoljeću opisuje Vlahe kao narod bez ikakvih moralnih načela: “Vlasi su jedan sasvim bezvjeran i bezakonit narod; oni niti pravo vjeruju u Boga a niti su vjerni svome caru, niti svojim rođacima a niti prijatelju.

Dapače, spremni su da svima podvale, mnogo lažu i još više kradu...” Španjolski putopisac Benjamin Tudela u 12. stoljeću tek je nešto blaži: “Vlasi su ljudi brzi kao jeleni i silaze s grčkih planina u ravnice da zarobljavaju i pljačkaju; nitko se ne usuđuje da na njih povede vojsku i nema kralja koji bi ih mogao pokoriti. Nisu postojani u kršćanskoj vjeri...

Zapravo, oni se ne drže nikakve vjere.” Latinski car Henrik Flandrijski u 13. stoljeću piše da su Vlasi “gori od Saracena jer su bez ikakvog zakona”, naš Zrinski veli da su “po prirodi lopovi, ne boje se Boga i ne vole imati poglavare”, dok grčki autor Kosmas o Aitolos u 18. stoljeću piše da “vlaškim jezikom Bog govori samo s đavlom”. Kako u knjizi “Vlasi u historiografiji” tumači zagrebački povjesničar albanskog podrijetla Zef Mirdita, “takav negativan stav prema Vlasima može se shvatiti i kao odraz stalnog neprijateljstva prema narodu koji se nalazi unutar drugog, različitog i civiliziranog svijeta”.


 I poznata makedonska pjevačica Kaliopi je Vlahinja

[bobola]

Vlaška do Timoka

Iako ih i bizantski, i mletački, i turski, i zapadnjački povjesničari priznaju kao poseban narod, balkanske historiografije (osim donekle makedonske) negiraju im etničku dimenziju, svodeći ih na društveni ili profesionalni sloj (pastiri, čobani, trgovci, vojnici) koji pripada raznim balkanskim etničkim korpusima. Tako ih u Grčkoj smatraju Grcima ili romaniziranim Helenima koji slučajno govore jezik srodan latinskom, Bugari ih drže Bugarima, a Srbi Srbima; jedina država u kojoj imaju stalne emisije na nacionalnoj televiziji je Makedonija.

Rumunjska Vlasima daje sveučilišne stipendije te im pomaže u promoviranju jezika i običaja, ali samo zato što ih smatraju “južnim Rumunjima”, tj. “Rumunjima južno od Dunava”. Takav stav balkanskih povjesničara prema Vlasima Mirdita tumači time što je “za balkanski mentalitet teško shvatljivo da jedna država može biti višenacionalna, odnosno da jedna nacija može živjeti u više država”.

Nakon pada komunizma dolazi do malog pomaka u političkom profiliranju Vlaha: tako 1997. na izborima u Albaniji pobjeđuju socijalisti, kojima su na čelu uglavnom Vlasi, kao što nakon pada Miloševića u srpsku političku elitu prvi put ulazi više političara vlaškog/cincarskog podrijetla. Štoviše, nakon 2000. u istočnoj Srbiji djeluje Vlaška demokratska unija, sa sjedištem u Boru, koja u svom programu ima zahtjev za autonomnom vlaškom regijom od Morave do Timoka, ali u sklopu granica Srbije. Što bi rekao Branimir Štulić, “doviđenja na Vlaškom drumu”.

[bobola]

Sve vlaške boje

CINCARI - žive u Srbiji, Makedoniji i Grčkoj. Izvorno polunomadski ili nomadski stočari s velikim stadima ovaca, poznati su po proizvodnji sira i kao trgovci, a njihovo ime postalo je sinonim za škrtog čovjeka (‘cincar’). Kao posebna manjina priznati su u Srbiji.

KARAGUNI - skupine Vlaha koje su dobile ime po odijelima od crnog sukna.

KUCOVLASI (Šepavi Vlasi) - žive u Grčkoj i Makedoniji, danas gotovo potpuno helenizirani (‘šepavi’ označava njihov loš grčki jezik). Kucovlasi pripadaju Karagunima, pa i oni nose crna odijela.

FARŠERIOTI - žive u Albaniji i Makedoniji, u blizini albanske granice. Služe se posebnim dijalektom. Od susjednih Kucovlaha (Karaguna) razlikuju se po boji svojih isključivo bijelih odijela. Žene se samo međusobno, a ne miješaju se ni s ostalim vlaškim skupinama.

KARAKAČANI - žive u Bugarskoj, Grčkoj i Makedoniji. Poznata je kratkorepa karakačanska ovca crnog runa, od čijeg su mlijeka Karakačani proizvodili poznati kačkavalj.

MEGLENSKI VLASI - žive u Grčkoj i Makedoniji. Za razliku od svojih vlaških susjeda, oni nisu nomadski stočari, nego sjedilački seljaci koji žive od agrara. Dio ih je poturčen u 18. stoljeću. Smatra se da ih ima 12-20 tisuća.

MORLACI - rani izvještaji ih spominju kao stočare i nomade koji žive u planinskom zaleđu jadranske obale, od Dalmacije do Crne Gore. Tu su se održali do 15. stoljeća, kada migriraju na sjever te dolaze na otok Krk, otkud se prebacuju u Istru, gdje i danas žive pod imenom Ćića ili Ćiribiraca.

ĆIĆI - žive u sjeverozapadnoj Istri, danas uglavnom u selima Žejane i područjima oko Čepićkog polja, s očuvanim jezikom (istrorumunjskim). Točan broj govornika ovog jezika nije poznat, a UNESCO smatra da ih ima između 500 i 1000. Etnički su Ćići puno brojniji. Mnogi su usvojili hrvatski jezik i danas se smatraju Hrvatima.

[bobola]

DR. SNJEŽANA BUZOV, POVJESNIČARKA-ORIJENTALIST S AMERIČKOG THE OHIO STATE UNIVERSITY
Možda su svi brđani Balkana Vlasi

Jesu li Vlasi narod, socijalna grupa, ili nešto treće?

- To pitanje zahtijeva knjigu koje u znanosti, nažalost, još uvijek nema. Prvo o imenu, koje je izuzetno “žilavo”, semantika mu se drastično mijenja, kao u slučaju naših Vlaja, ali samo ime opstaje, kao i identitet, ali ne etnički, nego kulturni. To je zato što Vlasi u različitim razdobljima u različitim dijelovima Balkana nisu sami sebe tako zvali, nego su ih drugi tako zvali. Pa i imena kao Cincari i Ćići su im data od drugih zbog njihovog jezika koji obiluje zvukovima „c“ i „ć“ - dakle na osnovu toga kako su ih drugi “čuli”.

Što je zajedničko svim vlaškim zajednicama?

- Od ranog srednovjekovlja do današnjih dana jedino što je zajedničko svim socijalnim grupama koje se nazivaju ovim imenom jest da su to stanovnici balkanskih gorja, po rezidencijalnom modusu polunomadi, po ekonomiji stočari. I naravno, shodno tomu, zbog slobodne muške radne snage - žene prave sir, djeca čuvaju ovce, muškarci nemaju što činiti, a oružju su vični jer čuvaju stoku od vukova i moraju se kretati na znatnim teritorijama – oni su trgovci, pratioci karavana i vojnici. Pa jesu li svi stanovnici Balkana koji se uklapaju u gornji opis Vlasi? E, to ne znamo.

Jesu li bili isključivo stočari ili ih je bilo i ratara?

- Intenzivna poljoprivreda u krajevima koje nastanjuju nije moguća. Može se reći da je njihova ekonomija stočarska, mada su se ekstenzivno bavili i poljoprivredom. Vidite Dalmatinsku zagoru.

Kako nikad nisu uspjeli formirati državu?

- Zavisi koju i kakvu. Bugarski Asenidi kao dinastija bili su Vlasi, ali današnji Vlasi to ne svojataju kao svoju državu, jer da bi to mogli, trebali bi biti nacija. Možda su i Balše bili Vlasi, ali kakvog to značaja ima kad je to danas historija crnogorske nacije? Jednom sam u nekog časopisu vidjela rad pod naslovom “Narodnooslobodilački pokret na području Liburnije”; eto, to je to. Nacija ili ideologija to može, socijalna grupa s kulturnim identitetom ne može. Imali bi i oni država, od ameba pa nadalje, ali pošto ju nemaju danas, ne mogu svojatati ni jednu u prošlosti.

Zašto nisu ni težili da postanu nacija ili etnička grupa?

- To je drugo pitanje. Pa u Makedoniji i Albaniji imaju neki status – ne i u Grčkoj - jer ipak imaju sačuvan jezik. Mada u Makedoniji ne vidim da se nešto “otimlju”. Eto, Toši Proeskom nije smetalo da bude simbol makedonstva, iako nije nikakva tajna da je on “čisti” Cincar/Vlah, i po majci i po ocu, kao i Kaliopi. Pred kraj osmanske vladavine na Balkanu Vlasima je osmanska država priznala status posebnog milleta (naroda), ali onda je Carstvo „otišlo na bubanj“. Već su početkom 19. stoljeća Vlasi objavili gramatiku svog jezika u Beču, prije mnogih drugih balkanskih naroda, ali nema države, nema nacije.

Možemo li reći da se Vlaha svi na Balkanu odriču?

- Rumunji su u modernom dobu dosta „poklisarili“ među Vlasima Balkana (Makedonija, Grčka, Bugarska), pomagali im otvarati škole i održavati jezik, pa nešto i među istarskim Ćićima, ali njihov se aktivizam, znanstveni i politički, ipak svodio na to da dokažu kako su Vlasi zapravo Rumunji - rumunjsko ime za one Vlahe koji govore svojim romanskim jezikom je „Aromuni“, a jezik je službeno „aromunski“.

Kakve su relacije između zajednice Vlaha u našoj Istri i dalmatinskih “vlaja”, odnosno nekadašnjih Morlaka?

- “Naši“ dinarski Vlasi se uklapaju u generalni opis, ali bez jezika, za koji nema tvrdih dokaza da je ikad i postojao. Oni se pak nikako ni ne trude, niti im je stalo da budu ništa drugo doli Hrvati ili Srbi. Međutim, ne mogu se “iščupati” od vlaškog imena ni danas. Dalmatinski su Vlasi nazivani Morlacima od strane Mletaka, a Vlasima od strane Osmanlija (ne i istarski). U razdoblju pod ovim dvjema državama to je ime označavalo, osobito pod Osmanlijama, i poseban status, jer su za razliku od ostalih podanika bili vojnici. U Bosni se ime Vlah i danas tradicionalno rabi za pravoslavce/Srbe. Nego, mogu li ja nešto reći nezavisno od vašeg članka?

Izvolite.

- Htjela bih napomenuti kako mi pitanja o Vlasima, osobito dalmatinskim, redovito stižu e-mailom od meni nepoznatih ljudi. Ne znam kako me pronalaze, a i pitaju me ljudi koji nisu znanstvenici, s raznih strana svijeta, a ponajviše “dijaspora”, mladi ljudi koji su relativno nedavno napustili Hrvatsku, tijekom ili nakon Domovinskog rata. Postavljaju mi pitanja slična vašim, ali više osobne prirode, vezano za porijeklo obitelji.

Hrvati ili Srbi?

- To su uglavnom dalmatinski Srbi, kojima je ta vlaška zagonetka zbog nekih razloga sada jako bitna, valjda jer bi htjeli znati o svom identitetu nešto više od zadatih kategorija, koje im ništa dobro nisu donijele. Ne znam, o motivima ne govore puno, samo o zanimanju za zavičaj i porijeklo, te o vezi s Vlasima. Nema ni tjedan kako sam odgovorila na zadnju poruku, ovog puta iz Hrvatske. Malo zam zatečena svim tim interesom, pa mislim da i vaš članak dolazi u pravo vrijeme. Ali tko zna, uvijek ima ljudi koji misle da su takve rasprave antihrvatske.

Zašto bi bile antihrvatske?

- Meni nije prošao projekt u Hrvatskoj zbog toga što je recenzent upravo tako mislio o vlaškom pitanju, plus što se radilo o razdoblju osmanlijske vlasti, pa mi je sugerirano da se idem obratiti Turskoj, jer da je to njihova povijest.


Originalni članak se nalazi:
http://www.slobodnadalmacija.hr/Ostalo/tabid/87/articleType/ArticleView/articleId/70636/Default.aspx