Alberto Fortis: Morlaci (Μαυροβλάχοι, Mavrovlachi ili Mauro-Vlachs - Crni Vlasi)

[Vlah sa Cetinja]

Slavna knjiga Alberta Fortisa iz 1774. godine. Alberto Fortis je bio veliki prijatelj Morlaka, boravio je među njima, to su današnji takozvani Krajišnici.
U 19. vijeku ko je među njima bio katolik postajao je Hrvat, ko je bio pravoslavac postajao je Srbin. Fortis dakle opisuje - pretke Tesli, Desnica, Martića, Raškovića... Knjiga je u ovim krajevima bila dobro ukrivena, ali u III mileniumu informacije ne mogu bit vječno skrivane.


Karta Morlačke zemlje koju opisuje Alberto Fortis

- Morlaci, narod koji je živio u Dalmaciji i njenom zaleđu, to su današnji Srbi i Hrvati, evo kako ih je opisao Alberto Fortis u svom čuvenom spisu, 1774. godine


01. Njegovoj ekselenciji milordu JOHN STUART -u grofu od Bute itd, itd.

02. Podrijetlo Morlaka

03. Etimologija ovog imena

04. Različno podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe

05. O hajducima

06. Moralne i obiteljske vrline Morlaka

07. Prijateljstva i neprijateljstva

08. Prirodni darovi i vještine

09. Praznovjerje

10. Običaji

11. Ženska nošnja

12. Svadbe, trudnoće, porođaji

13. Jela

14. Pokućstvo i kolibe; nošnja i oružje

15. Glazba i pjesništvo; plesovi i igre

16. Liječenje bolesti

17. Pogrebi

Bibliografija o Albertu Fortisu

Priređivač dr Josip Bratulić o knjizi i o Albertu Fortisu

[Vlah sa Cetinja]

Cvetko Pavlović: MORLAČKA SVADBA



Morlaci ili Morovlasi predstavljaju etnicku skupinu koja je naseljavala istocnu obalu Jadrana, od usca rijeke Neretve do Kvarnerskog zaliva, ukljucujuci i brojna dalmatinska ostrva.
Porijeklo Morlaka ili Morovlaha nije potpuno naucno rasvijetljeno, ali postoje pretpostavke da su to stocari romanskog porijekla i da su na istocnu obalu Jadranskog mora dosli sa obala Crnog mora i Transilvanije, koji su kasnije poslovenjeni.
Do 13. stoljeca ne postoje pisani izvori o zivotu Morlaka ili Morovlaha u Dalmaciji.
Izuzetno vazna svjedocanstva o postojanju ovog naroda na ovim prostorima ostavio je cuveni italijanski svestenik, prirodnjak i putopisac Alberto Fortis (Padova, 1741 – Bolonja, 1803).
U periodu od 1765. do 1783. godine Alberto Fortis je iz puta pohodio Dalmaciju i svoja istrazivanja objavio u knjizi »Put po Dalmaciji«, stampanoj u Veneciji 1774. godine.
U periodu od 1774. do 1778. godine ovo izuzetno znacajno djelo prevedeno je na vise jezika.
Iz ove knjige za nas je posebno interesantno poglavlje o Morlacima. Alberto Fortis je istrazivao kulturu, karakteristike, vjerovanja i obicaje Morlaka, koje opisuje sa naglasenim simpatijama.
Vjekovni zajednicki zivot Morlaka i domicilnog hrvatskog, srpskog i drugog stanovnistva doprinio je dubokom medjusobnom prozimanju kultura i obicaja, sto je dovelo do slicnosti ili istovjetnosti ovih obicaja.
Svadbeni obicaji Morlaka su veoma slicni obicajima naroda koji naseljavaju istocnu obalu Jadranskog mora. Patrijarhalna sredina nalagala je i posebne obicaje prilikom djevojke i zenidbe momka. Izbor bracnih drugova vrsili su roditelji bez pitanja mladenaca, cak i u slucaju da se mladenci medjusobno ne poznaju.
Kada mladic stasa za zenidbu, u prosidbu djevojke idu njegov otac ili drugi stariji bliski rodjak. U slucaju da u kuci ima vise djevojaka, prosi se najstarija djevojka, odnosno postuje se pravo prvorodjenja.
Roditelji djevojke uglavnom daju proscu potvrdan odgovor. Imovno stanje mladozenje ne utice presudno na odluku djevojcinih roditelja. Ukoliko prosac dobije potvrdan odgovor, dovodi mladozenju da se upozna sa djevojkom i njenim roditeljima. Djevojka moze izraziti zelju da posjeti i vidi mladozenjinu porodicu, kucu i imanje. Ukoliko djevojka da pristanak onda je brak ugovoren. Zatim se ugovara datum, odnosno vrijeme vjencanja.
Za dan svadbe mladozenja poziva rodbinu i prijatelje koji se zovu svati. Svati odjeveni u najljepse ruho, iz mladozenjine kuce na konjima polaze za djevojku. Kape svatova okicene su paunovim perjem. Tokom puta od mladozenjine do djevojacke kuce svatovi senluce iz pusaka, samokresa i revolvera i tako oglasavaju veselje.
Ovako dobro naoruzani svatovi odvracaju i predupredjuju eventualne napadace na njih ili otimanje nevjeste.
Bilo je pokusaja otimanja nevjeste, kojom prilikom je dolazilo do medjusobnog ubijanja i velikog krvoprolica. Mjesta takvih skupova poznata su kao svatovska groblja.
U svatovima odredjen broj ljudi ima posebne duznosti, pa pred njima pjevajuci ide »prvinac«. Obicno se odredjuju dva barjaktara, a kod izuzetno bogatih domacina njih cetvorica. Barjaktar nosi svileni barjak na cijem je koplju nasadjena jabuka.
Mladozenjin otac duznost starog svata povjerava najuglednijem clanu porodice. U svatovima se takodje »staceo« koji izvrsava zapovjesti starog svata.
Mladozenjina braca vrse duznost djevera i oni vode i paze mladu. Kum uziva posebne pocasti i paznju. Duznost komordzije je da cuva mladinu skrinju napunjenu njenim mirazom. Caus ide iza svatova, nosi stap i nadgleda red u svatovskoj koloni.
Mladu na pragu njene kuce prihvataju djeveri. Ona je pod velom i na glavi nosi djevojacku kapu okicenu vijencem.
Od mladozenjine kuce kolona svatova ide do crkve gdje se vrsi sveti obred vjencanja. Poslije obavljenog ovog obreda, svatovi idu mladozenjinoj kuci.
Svatovi nose bukliju napunjenu vinom iz koje piju kako u putu, tako i za trpezom.
Kad svatovi dodju na pogled mladozenjine kuce, nekoliko mladjih svatova trci do kuce, pa ko od njih prvi stigne, na dar dobije maramu izvezenu na dva kraja.
Ispred mladozenjine kuce izlazi domacin i docekuje svatove. Prije nego sto mlada sjase s konja daju joj u narucje musko dijete. Ovim cinom se vjeruje da ce radjati musku djecu.
Mladu docekuje svekrva dajuci joj u ruke reseto napunjeno zitom i raznim vocem, obicno orasima, bademima i ljesnicima. Mlada zahvata voce iz reseta i baca iza ledja po svatovima.
Prije ulaska u kucu, mlada klekne i poljubi prag kuce.
Mlada ne ruca zajedno sa svatovima, vec odvojeno od njih. SA njom rucaju djeveri i »staceo«.
Mladozenja ruca zajedno sa svatovima. On toga dana nista ne smije razvezivati ni sjeci. Umjesto njega kum sjece meso, hljeb i drugo posluzenje za vrijeme objeda.
S obzirom da se na svadbi potrose prevelike kolicine jela i pica, svi svatovi prilozima u namirnicama pomazu domacinu kuce.
Zene pozvane na svadbu rucaju odvojeno od muskaraca.
Za rucak se serviraju razlicite vrste mesa, pa cak i od divljaci, osim teleceg, zbog vjerovanja da je to meso necisto.
Poslije rucka svadbeno veselje se nastavlja igrom i pjesmom svatova. Tokom vecere dizu se obredne zdravice – obicno tri.
Nakon zavrsene vecere kum odvodi mladozenju u posebnu prostoriju namijenjenu za prvu bracnu noc mladenaca. To je obicno podrum ili staja. Kum naredjuje djeverima i »staceu« da se udalje. On ostaje nasamo s mladencima, mladoj odrijesi pas i zapovijedi im da jedno drugo svuku sve do kosulje. Kad mladenci ostanu u kosuljama, kum se povlaci iz prostorije, ali ostaje iza vrata prisluskujuci provjeru djevojacke cednosti.
Ukoliko se potvrdi njena cednost, kum to oglasava pucnjem iz revolvera ili samokresa. Ukoliko mlada nije bila sacuvala svoje djevojastvo, veselje se kvari. Sljedeci dan iznose pred goste mladinu kosulju kako bi dokazali njeno djevojastvo. Ukoliko mlada nije bila cedna, nastaju izlivi prijekora, pogrda i uvreda na racun njene majke.
Prvog dana u mladozenjinoj kuci mlada skida veo i djevojacku kapu, pa gologlava sluzi goste. Mlada gostima nosi vodu da operu ruke, a oni je tom prilikom daruju novcem. Svi svatovi daruju nevjestu, a ona njima uzvraca sitnim darovima.
Kum i mladozenja na isukanim sabljama donose darove koje domacin kuce dijeli svatovima. Te darove sacinjavaju kosulje, marame, kape i drugi darovi.
Mlada u miraz donosi kravu i svoju odjecu. Roditelji mlade od mladozenje cesto uspiju dobiti novac za mladu.
Svadbene svecanosti kod Morlaka traju po vise dana, zavisno od imovnog stanja domacina.
Supruga, odnosno zena u morlackim domacinstvima je znatno podredjena u odnosu na muskarca, pa se veoma cesto primjecuje prezir i omalovazavanje prema zenskom rodu.

Literatura:
1. Alberto Fortus »Put po Dalmaciji«, Venecija, 1774.
2. Mirka Pavlovic, Vukova zaduzbina, broj 59-64, Beograd

Bar, maja 2004.

[Volcae]